Oklopni vojnici padaju s neba
smeće završava potjeru u noći
menstrualne tegobe prelijeću travu
dok oblak magle stvara masku.
I dok nas smrt ne rastavi
kod oltara mrtva žena leži
i plače znoj koji svijetli na
mjesečini i pretvara se u jedno,
jedno koje pretvara se u ništa
Tragovi crnog leptira, ubijenog
u vrijeme njene smrti.
Svršava ponoć svoje tople snove
i molim se bogu Sunca za spas
tražim te u beskraju tame
i sam plovim, bez nas
odlazim daleko gdje nema ljudi
i volim noć, svog starog druga.
Okupljeni toplim glasom
miris prljavih ruku i cigareta dim
u Krevetu od žada zadnja vatra gori
a kosti njene most tvore
i kosa njena pretočena u tamu.
Sanjam bolest ljudi i snove tmurne
i poklanjam strahu cijeloga sebe
i volim misao koja na um pade
i nestajem... i polako se vraćam
i kada plačem odlazim daleko
cigareta sanja bljuvotinu cipela.
U izdisanju smrt se javlja
i preplavljuje maštu moju
a crne zavjese zborom ore
i vjetar i blato i zemlja tvrda
zemlji pripadaše njihove oči
i u ljubavnom zagrljaju
u zadnjim satima mole.
Kape lete i vraćaju se polako
spavam i gledam šumu asfalta
Mučnina i bolest pitaju me nešto
ali ne čujem, jer nisam.
Trčim ka ponoru plavih misli,
i gledam besmrtnosti drsko u oči
ali ne vidim svijet
samo postojim u noći.
Da!
Post je objavljen 23.01.2006. u 22:36 sati.