Shvatio sam da mi se svijet previše ne sviđa. Znao sam to već dulje vrijeme i ponašao sam se u skladu s tim, ali sama me spoznaja pronašla tek nedavno. Naime, bježao sam, skrivao se u ljepšim i idealnijim univerzumima. Mjestima gdje su ljudi nagrađivani po zaslugama i gdje sve funkcionira kako bi trebalo i po pravilima. U mojoj glavi i glavama drugih, ponekad i u drugim tijelima, a često ne napuštajući domenu lubanje.
Čitam upravo Hessea. Steppenwolf i sve to. Već me na dvadesetoj stranici obradovao: "... naravno da ne žele misliti; ta oni su stvoreni za život, a ne za mišljenje! Tako, a tko misli, tko od mišljenja pravi glavnu stvar, taj u tome može doduše daleko dospjeti, ali takav je tlo zamijenio vodom, a u njoj će se jednom utopiti." Misao je ta koja nas guta, kao i mi nju i sve njezine slijedeće inkarnacije. Plutamo u oceanima, ali sigurno kročimo tek na krutom tlu pustare.
Možda vam se sve ovo čini previše lirski. Vjerojatno i jest. No da nije, ne bi to bila zagonetna konstatacija, zar ne? Protumačljiva na mnogo načina. Stimulativna za rijeke vašeg uma, te nezgodne sive stanice koje ponekad samo smetaju. "Who must be dead to be admired."
Posljednji komentar, pa exeunt. Weltschmerz i angst nemaju veze s ovim tekstom. To je tek misao. Proći će, ali zapamćena. Lako dozvana po potrebi ponovo. Ili po ponovnom čitanju.
Glazba: Gordon Lightfoot - Don Quixote
Kierlan Darkskye,
Escapist
Post je objavljen 20.01.2006. u 17:36 sati.