eto malo me kresnula kreativnost...
Činim ljude nesretnima. Barem u periodima kada sam sretan. To sam ja. Čudan sam. Stvarno nije namjerno. Naprosto to činim. Lagao bih kada bih rekao da tu nema pomoći. Ali ja si jednostavno ne želim pomoći. Ili ne želim da mi drugi pomognu. Svojim savjetima me samo udaljavaju od mene, kako od dobre, tako i od moje loše strane. Ne želim se više gubiti u drugima, takav sam. Kada primjetim manu i vidim da promjena neće utjecati na moje vrline, ili da je žrtvovanje vrline isplativo, mjenjati ću se. Ali ne prije. Ne mogu si to više dozvoljavati.
Ali za to želim sam ispaštati. Ne želim da drugi nose moj križ. Nisu to zavrijedili, niti su dovoljno jaki za takvo nešto. Moja razina sjebanosti mi omogućava veću toleranciju na dodatno sjebavanje, ali ljudi oko mene su presređeni i nenaviknuti na konstantnu patnju koja omogućava dodatno otupljivanje na sve što iznenada može uzdrmati ičiji život. Ne želim. I žao mi je.
Rješenja se nameću sama od sebe. Otići. Izolirati se. I nastaviti sam. A ne želim biti sam. Ne želim tako kroz život. Potreban mi je netko. Netko poput mene. Sociopat bez ikakve želje za mijenjanjem. Ali to ne bi uspjelo. Pretolerantan sam. I ta osoba bi morala biti. No to bi izazvalo kaos kojeg društvo ne bi moglo tolerirati. Otići iz društva. Kamo?
To nije život. Ne želim toliko žrtvovati. Ne smijem ostavljati trag na svijetu ako želim ostati vijeran sebi. A upravo to smatram smislom svog života.
Pišući ovo polako se lomim. Sve me više pogađaju problemi koje činim drugima. Čak i sitnice polako postaju preteške. Nije mi problem patit zbog sebe, ali me pogađa kada drugi pate zbog mene. Da, to je normalno. Ali kako onda mogu biti sociopat? Zašto se nalazim u tom glupom limbu? Osjećaj je odvratan.
Nikada nisam volio bježati od svojih misli. Ma kakve one bile. Neću ni sada.
Suicidalan? Nikada.
Post je objavljen 09.01.2006. u 17:36 sati.