Biva Kjermo na drumu stojeći,
nesreću kobnu pošten ne sluteći.
I ide tako,i ne ćuti
da ga koban harač čeka,
u selu rekoše,došo Aga iz daleka.
Stigo Kjermo črni,pjan ko šumski pan
Rumene mu se obrazi, črveni mu se nos
A on jamu ne sluteći,što se pod njim sprema,
kući svojo,drumom svojim hoda bos.
Dođe črni Kjermo u domaju svoju,u svoj gaj,
vidje nema ovce,ni bika,nema koze,
Šta je bilo? Šta se desilo?
To ga mori i u duši ga guši,
zove raju amo,pita,kuka:
Lelek,lelek,lelek,opljačkali Kjerma.
Kako?Kako?Zašto? - Kjermo zapomaže.
Dušu istreso je Kjermo toga dana,
plačuć,Drinu je isplako,i Savu modru prevrtljivicu,
Neretvu što u velebnim visinama izvire,
i more bi isplako da ga bješe bilo u blizini.
I jedino Anka u srcu ubod trna oćuti,
pa Kjermu čemernom u pohode poođe:
Alaj Kjermo glavu gore,što te spopa pa,
ni polje ne bi obrađivat pošo,
što je bilo bilo je,a što nije mora jednom biti.
I sjede tada Anka na tronožac o' hrastovine
i besjedu svoju,o Kjermovom jadu,započe:
Došo Aga sa devet konjanika,
na vrancima crnijema,ponositim ko Triglav gora.
Došo Aga,sav u bijelom,baš ko izvor-kamen
Aga bijel na crnome vrancu,
oka oštra ko u sokola,a sablje još oštrije.
I zamahne Aga,kroz selo grmeći:
Ajmo,rajo,harač,harač amo.Harač,
izgovora ćuti neću,da ti po djeci,kršćanskoj,
crna sudba ne udari. Ajmo harač,moji konjanici,
skupi svega što je živo,dalje krenut treba.
I tako,harač kupeći i do tvoga doma dođe,
i pomisli Aga,a oko mu bljesne,ko soko
kad se vine pod nebeske visine:
Prste ovdje ja omastiti bi mogo,i naredi Aga
slugama svojim,sebrima vjernim ponjet sve šta
u tvome se domu nađe,i sve ti uzmu,
i ovcu tvoju i bika i kozu tvoju
al za lelek mjesta sad ne nalazi
jer pomot će ti raja tvoja.
I tako besjeda Ankina je tekla,al
Kjermo u misli utonu. Zno je svako
da je u Kjerma srce odrješito,i Kjermo mišljaše
sam bez ikog,istog dana poć na Niš kulu.
Osvetit htješe ovcu svoju i bika i kozu svoju,
glavu Agi sa ramena skinuti naumiše.
I tako uze Kjermo najboljega konja u selu,
tri je dana,tri je noći Kjermo jaho, stajo nije,nije smio,
u srcu ga strepnja mori,da mu Aga ne bi dalje utekao.
Stigne Kjermo do kapije črne kule,urla,viče,
šakama krv po kapiji lije,noć je,niko neće da ga pusti
al Kjermo i dalje viče,Agu zaziva
i ime me presvijetlo kune,i konjem Kjermo,
od puta,već umornim,oko kule jaše.
I zaziva i sve jače i jače.
I Aga se naposljetku budi,i vidi
kako jedan mali seljak ispod prozora mu ludi,
i viče i urliče,i ime me svijetlo kune
A Aga strijelcima na kuli crnoj mahnu,
i biva Kjermo na konju jašući
nesreću kobnu pošten ne sluteći,
da mu Aga jamu kopa,i pusti ruka,
Strijela sijevne,i druga i treća,
Okrene se Kjermu tama oko oka
i strovali se Kjermo u bezdan ljuti,
i nikoga nema da za njime žali,da oplače
ludost tu,što mali seljak za živinu ćuti,
a velikome Agi njegova ljutnja,
samo snove muti. I tako završi
ova besjeda o Kjermu,ovoj besjedi je kraj,
a kraj Kjermov samo tužna provalija zna.
Post je objavljen 20.12.2005. u 19:21 sati.