Sanjam letnje veče, vedro nebo (La Nuit américaine ), neko društvo razbacano sedi na zemlji. U neko doba svi ležu da spavaju, gde se ko zatekao, na prostirkama, poneko u prostranim šatorima, bez prekrivača, toplo je. Tu sam ja sa psom, krupnim, kratke tamne dlake, zatupaste njuške. Mlad, ali se drži mene, zna da sam mu gazda. Pas i ja se premeštamo, ležimo čas ovde, čas tamo, on se naslanja na mene, topao je, ili leže uz moju glavu. U jednom trenutku čujem kako mi govori - probaću ovde da legnem - pa leže u neki nemoguć pseći položaj, na nizbrdici, preturiće se sigurno. Kasnije nas neko tera, budimo se pored nekih ljudi, u polusnu smo zabasali u njihov šator. Izlazimo, blam.
Odjednom stojim, budan, pored mene je simpatična devojka, podseća me na jednu koju znam. (Digresija: izem ti san ili film bez ženskog lika, uostalom ne kaže se tek tako "devojka iz snova".) Nije prošlo mnogo, mi se već grlimo i ljubimo. Da li ste se igrali sa malom decom tako da ona stoje na vašim stopalima, držite ih za ruke, i onda tako zajedno teturavo "hodate"? E tako ona stoji na mojim stopalima, okrenuta ka meni, zagrljeni se teturamo. Potom hodamo niz neku stazu, odjednom prepoznajem: Starigrad na Hvaru, gde je moj deda imao vikendicu, spuštamo se do mesta gde je vezan čamac. Ulazimo u čamac, odvezujemo ga i isplovljavamo. Tek je svanulo, more je mirno, ravno poput ulja. Klizimo tiho ka izlazu iz zaliva, ploveći uz obalu. Krajolik više ne liči na Jadran i starigradski zaliv. Svetlo je i toplo je, apsolutna tišina, oblaci su niski, beli i gusti. Obale su strme, kao u nekom fjordu, i mi plovimo dalje ka pučini.
Post je objavljen 15.12.2005. u 10:47 sati.