Kažu
Kažu da ne govore biljke ni vrela ni ptice,
ni valovi svojim šumom, ni zvijezde svojim sjajem.
Kažu, al neće biti, jer uvijek kad ja prođem
O meni šapću i kliču:
— To ona luda ide
te o vječnome proljeću života i polja sanja,
a eto, sasvim brzo, imat će sijedu kosu
I sva drhteći vidi da slana pašnjak pokriva.
Sijeda je moja glava i pašnjaci su pod slanom,
no ja još uvijek sanjam, uporna mjesečarka,
o vječitome proljeću života koji se gasi,
o neprestanoj svježini polja i ljudskih duša,
iako polja se suše, iako duše plamte.
Zvijezde, izvori, cvijeće, ne šapćite o mojim snima:
bez njih, kako da živim, kako da vam se divim?
(Rosalia Castro)
Eto još jedan govnasti dan. Naprosto moram da se podsjetim da imam ideale, da sam veseo i normalan. Ova jesen me toliko zatupljuje i umrtvljuje da se osjećam kao medvjed koji bi najradije hibernirao do proljeća. Onda je lakše trpit sva sranja koja ti se dese. I nasmiješ se i ne smeta te i pređeš lakše preko svega. I sve ti se u očima čini manjim nego što jeste. A sada se čini većim nego što jeste. Jebo ja lično i personalno, kako bi to Bora vješto artikulirao, mater i kiši i hladnoći i jeseni i krepanoj prirodi i medvjedima što oni mogu hibernirati a ja ne, i jebenom Zagrebu i tramvajima i glupim ljudima i gripoznim golubovima i zimi koja jedva čeka da mi sjedne za vrat.
Ali, kao što rekoh, onda se naprosto moram podsjetiti da imam ideale, da nemam razloga ne bit veseo, i osjetim tračak normalnosti. Čudno djeluje ovaj emocionalni cyber - egzibicionizam...
Post je objavljen 30.11.2005. u 09:09 sati.