Život u kutijici, tako je lagan, dapače, lagodan. Tako je stvaran, materijalan. Sve je opipljivo. Sve je baršunasto, glatko sve same velike površine satkane od velikih činjenica i znanja koja čine kutijicu, a i njenog stanovnika. Tu i tamo netko pokuša otvoriti poklopac i uspije u tome, ali odustane i ponovo poklopi kada ustanovi da je mali stanodavac priljepljen za dno, smolom koju je izlučilo vrijeme i iskustvo koji su ga i potjerali u kutijicu.
Tamo je mala matematika najbolji prijatelj, mali papirić na kojem piše raspored, mala četkica za zube, mali urednno posložen krevet, male knjige, svi su oni dragi poznanici koji vraćaju jednaku količinu koju im daješ. Mali monitor, mali sat koji otkucava trenutke provedene u idili, koji ne zvoni kad je torta gotova jer ga stanar isključi prije toga. Ali sve je tako toplo i pruža više zadovoljstva od ljudskosti koja je nesavršena, tužna, zločesta, ne daje tople emocije, samo razočaranja, samo privide.Ne oni ne čine život, emocija ne postoji, samo hladnoća, odmjerenost, ne približavanje, ne udaljavanje, zadovoljstvo mjerom i skladom, nema žaljenja, nema kajanja u kutijici. Tamo si ono što jesi jer na tebe utječe samo faktografija, ne fotografija velike ljubavi.mimezis. ne postoji u kutijici. Sve je onako kako je, savršeno i skladno, bez mrlje.
Kutijica je oblika dijamanta.
U njoj su spajalice, papiri, blokovi, fascikle, prozirnice, mape najvažniji. Njih nikad ne fali. Ne fali nikad ni čaja, ni kruha, ni mliječnog namaza, ni palačinki kada treba. Sve ima svoj pečat, ovjeru i sve je konačno zbrojeno i savršeno simetrično i skladno. Pitanja se zatvaraju u roku, nema zabune, sve što nije mašina je zlo, sve što nema princip rada je glupo i bespotrebno, stvara pomutnju, stvara nepotrebni i neproduktivni kaos.
Hladnoća, hladnoća, hladnoća, hladnoća. Odobravanje, ne zapitkivanje, ne posustajanje, kratki intervali, male pauze, mali autobusi, mali potezi grafitom po papiru,puno listova puno stranica, puno stolica, puno slova, slova, slova, tipke tipke, tipke.
Nema tuđih epiderma, spajanje evaporiranih kemijskih spojeva, nema hormona, nema općenja, nema osjeta opipa, nema srca u grlu, samo kardiovaskularni sistem, oksidativno procesi.. adrenalin=0. Sve su vrijednosti konstantne nepromjenjive, nepomične, nefleksibilne.
Sve što povezuje vlasnika kutijice s vanjskim svijetom je srce, taj krvav mišić,ljigav neopipljiv dok je živ, a tako stvaran i postojeć, ako ti njemu ne diktiraš ritam on ga sam tebi diktira i postaješ rob av čvora i krivulje određene jedinim zvukom koji odjekuje kroz tišinu: kuckuc-kuckuc-kuckuc-kuckuc....
Post je objavljen 14.11.2005. u 23:50 sati.