što, a ne tko

<	studeni, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
trepavica

Prva ljubav

Tad još nisam ništa znao
i još nisam verovao,
da na svetu tuge ima.

Jedino mi važno bilo
da postanem levo krilo
il' centarfor školskog tima.

Tad sam iznenada sreo
najtoplijeg leta deo,
to su njene oči bile.
Imala je kose plave
i u njima na vrh glave
belu mašnicu od svile.

Prva je ljubav došla tiho, nezvana, sama,
za sva vremena skrila se tu negde, duboko u nama.

Kad je prošlo đačko vreme,
padeži i teoreme
i stripovi ispod klupe,
nije više bila klinka,
počela je da se šminka
i da želi stvari skupe.

Tako mi je svakog dana
bivala sve više strana,
slutio sam šta nas čeka.
Pa sam prestao da brinem
kako da joj zvezde skinem,
postala mi je daleka.

Prva je ljubav došla tiho, nezvana sama,
za sva vremena skrila se tu negde, duboko u nama.

Danas je na sedmom nebu,
kažu mi da čeka bebu.
Našla je sigurnost, sreću, dom...
Ima muža inžinjera
pred kojim je karijera
i mesto u društvu visokom.

Ja još kradem dane bogu.
Ja još umem, ja još mogu
da sam sebi stvorim neki mir.
Još sam sretan što postojim,
pišem pesme, zvezde brojim.
Još sam onaj isti vetropir.

Prva je ljubav došla tiho, nezvana sama,
za sva vremena skrila se tu negde, duboko u nama.

Treblebass

kreni sa mnom
zadnji put
vjeruj mi
daleko od mraka
bolje ćemo znati
ništa nije teško

naša lica još su lijepa
zatvori mi oči
neka kraj nas jure
nek se lome prsti
idemo na ples
i svijet je opet mlad

i samo šuti
gdje su bile riječi
kad nije bilo nade za nas
samo dugi dani nestali u tami
jer ništa nije važno

raširi ruke
ruke su ti snažne
upri iz sve snage
nek se cijedi znoj
nek koža pukne mi
idemo na ples
i svijet je opet mlad

i naša lica još su uvijek lijepa...

raširi ruke,ruke su ti snažne...

udahni zrak
koji dolazi
sve je gotovo
i mi smo spašeni

i naša lica još su lijepa.

14.11.2005., ponedjeljak

Život u kutijici, tako je lagan, dapače, lagodan. Tako je stvaran, materijalan. Sve je opipljivo. Sve je baršunasto, glatko sve same velike površine satkane od velikih činjenica i znanja koja čine kutijicu, a i njenog stanovnika. Tu i tamo netko pokuša otvoriti poklopac i uspije u tome, ali odustane i ponovo poklopi kada ustanovi da je mali stanodavac priljepljen za dno, smolom koju je izlučilo vrijeme i iskustvo koji su ga i potjerali u kutijicu.
Tamo je mala matematika najbolji prijatelj, mali papirić na kojem piše raspored, mala četkica za zube, mali urednno posložen krevet, male knjige, svi su oni dragi poznanici koji vraćaju jednaku količinu koju im daješ. Mali monitor, mali sat koji otkucava trenutke provedene u idili, koji ne zvoni kad je torta gotova jer ga stanar isključi prije toga. Ali sve je tako toplo i pruža više zadovoljstva od ljudskosti koja je nesavršena, tužna, zločesta, ne daje tople emocije, samo razočaranja, samo privide.Ne oni ne čine život, emocija ne postoji, samo hladnoća, odmjerenost, ne približavanje, ne udaljavanje, zadovoljstvo mjerom i skladom, nema žaljenja, nema kajanja u kutijici. Tamo si ono što jesi jer na tebe utječe samo faktografija, ne fotografija velike ljubavi.mimezis. ne postoji u kutijici. Sve je onako kako je, savršeno i skladno, bez mrlje.
Kutijica je oblika dijamanta.
U njoj su spajalice, papiri, blokovi, fascikle, prozirnice, mape najvažniji. Njih nikad ne fali. Ne fali nikad ni čaja, ni kruha, ni mliječnog namaza, ni palačinki kada treba. Sve ima svoj pečat, ovjeru i sve je konačno zbrojeno i savršeno simetrično i skladno. Pitanja se zatvaraju u roku, nema zabune, sve što nije mašina je zlo, sve što nema princip rada je glupo i bespotrebno, stvara pomutnju, stvara nepotrebni i neproduktivni kaos.
Hladnoća, hladnoća, hladnoća, hladnoća. Odobravanje, ne zapitkivanje, ne posustajanje, kratki intervali, male pauze, mali autobusi, mali potezi grafitom po papiru,puno listova puno stranica, puno stolica, puno slova, slova, slova, tipke tipke, tipke.
Nema tuđih epiderma, spajanje evaporiranih kemijskih spojeva, nema hormona, nema općenja, nema osjeta opipa, nema srca u grlu, samo kardiovaskularni sistem, oksidativno procesi.. adrenalin=0. Sve su vrijednosti konstantne nepromjenjive, nepomične, nefleksibilne.
Sve što povezuje vlasnika kutijice s vanjskim svijetom je srce, taj krvav mišić,ljigav neopipljiv dok je živ, a tako stvaran i postojeć, ako ti njemu ne diktiraš ritam on ga sam tebi diktira i postaješ rob av čvora i krivulje određene jedinim zvukom koji odjekuje kroz tišinu: kuckuc-kuckuc-kuckuc-kuckuc....

- 23:50 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>