sada je zaista kraj. danas je bio zadnji dan, još traje..sutra ideš. od dana kada sam saznala da ćeš me jednom napustiti stalno sam se pitala kada će to biti. i sada jest. sutra..neću ti pisati večeras, neću zvati, želim te vidjeti ali neću se približiti, neću.
i cijeli dan razmišljam, mislim na tebe..dok radim nešto pojaviš se, ma ne pojaviš, ti si stalno prisutan. neka riječ tvoja, neki osmjeh, rijetka tuga..ti, onakav ti. i želim te još jednom zagrliti, i kada smo se oprostili jedno od drugoga,prije nekih sati , željela sam da zagrljaj ne prestane. ruke su se odvojile, i obrazi..samo zbogom i pogled,ma srest ćemo se ubrzo. ti si uvijek pričao gluposti :)
tko zna kada ćemo se sresti. i opet prolazi mi sve što je bilo..možda ti nisam dovoljno rekla, uvijek bih mijenjala tokove i riječi izgovorene, dodala par monologa..to se ne može. možda nisi shvatio koliko si mi drag, i možda ne slutiš da ćeš mi nedostajati jako.
a neki se osjećaji ne daju napisati, nema prave, točne riječi baš za sve..mi smo nešto izmedju, i tko zna što bi se desilo da si još zimu ostao..tko zna..
želim ti sretno
..i znam da vreme svemu menja boje..
Post je objavljen 06.11.2005. u 23:01 sati.