Prijevoj Sened – 1. rendžerska bojna, 10021943
Prva borbena akcija u kojoj se okušala 1. rendžerska bojna US Army, bila je zaposjedanje luke Arzewa u Sjevernoj Africi početkom mjeseca studenog 1942. godine. Do tog trenutka ljudstvo bojne provodilo je dane u beskrajnom vježbanju i sudjelovanju u gostioničkim kavgama. Zapovjednik rendžera, pukovnik Wiliam Darby, zaključio je da se njegovi ljudi napokon moraju suočiti s nečim ozbiljnijim od gostioničkih tučnjava s pripadnicima drugih rodova vojske i drugim savezničkim vojnicima. Nakon invazije u Sjevernoj Africi savezničke snage nadirale su na istok prema Tunisu, ali su u veljači naišle na čvrstu obranu osovinskih postrojbi (Nijemci i Talijani). Naročito je taj otpor bio čvrst kod prijevoja Sened gdje su se ukopali Talijani, a topničku potporu pružali su im njemački topnici. Tako su rendžeri dobili zadaću da napadnu taj položaj i nanesu mu što veću moguću štetu. Do tog trenutka rendžeri su doista izrasli u postrojbu komandoskog tipa, a ljudi su jednostavno žudjeli za akcijom i borbom. Prijevo Sened pružao im je velike mogućnosti da se doista i dokažu. Tako su 07021942 rendžeri prebačeni zrakoplovom do zapovjednog mjesta savezničkog 2. krila u Tebessi (Tunis). Potom su kamionima preveženi do Gafse, mjesta na kojem je saveznička crta bila poput vrška. Na izvršenje zadaće krenulo je tri od ukupno sedam satnija 1. rendžerske bojne (satnija A, E i F). Plan je bio da se noću 9. veljače napreduje kroz pustinju, tijekom dana da se pritaje, te da udare slijedeće noći, a potom da se izvuku natrag do savezničkih bojnih crta. U 2130 10021942 rendžeri su dobili po paket CSO (cjelodnevni suhi obrok), čuturicu punu vode i jednu prostirku. Ukrcali se na kamione i krenuli. Kad su se kamioni zaustavili vojnici su iskočili, te pješke krenuli prema cilju. Ukupno 180 vojnika u stopu je pratilo pukovnika Darbyja koji je nametnuo doista žestok tempo hoda. Hodni smjer kretao se preko strmih gudura i planinskih prijevoja, ali su rendžeri do svitanja ipak prešli dvadesetak kilometara. U svitanje su dospjeli do široke depresije među planinskim vrhovima. Vješto se prikrivajući među stijenama rendžeri su pokušali malo odspavati. Njihov objekt napada, prijevoj Sened bio je udaljen svega desetak kilometara. Kada je ponovno pala noć rendžeri su nastavili hodnju lica prekrivenih čađavom bojom i strogo poštujući tišinu tijekom kretanja. Iznenađenje je bilo potpuno sve dok rendžeri nisu izbili na oko stotinjak metara od talijanskih položaja, tada su otkriveni i po njima je otvorena žestoka paljba iz strojopušaka i topova. Rendžeri su zalegli i puzajući svladali posljednjih stotinjak metara, a kada su se našli nadomak talijanskih položaja na njih su bacili ručne granate, potom u trku iz ruku zasuli talijanske strojopuške paljbom iz svojih 'thompsona'. Potporu su im pružali MB 60 mm, a kad je došlo do bliske borbe započelo je strašno klanje bodovima (bajunetama), noževima i bombama. Rendžeri su bili bez milosti za ikoga, pa je zastrašujuća divota bitke izgledala još strašnije. Talijanski vojnici nisu se mogli oduprijeti 'pomahnitalim' rendžerima, pa su ubrzo bili svladani. Rendžeri su na brzinu postavili EN (eksplozivne naboje) na topnička oružja, pa je pukovnik Darby mogao zapovjediti uzmak. Međutim i rendžeri su imali ranjene, a kako ih nisu željeli ostaviti, nosili su ih na nosilima. Trebalo je priječi oko 32 km kroz negostoljubivo i surovo pustinjsko planinsko okružje i još tijekom toga nositi ranjene. Unatoč teškoćama i velikom naporu, tjedni i mjeseci provedeni na obuci sada su donijeli rezultate. Brzina hodnje je održana, pa su rendžeri uskoro naletjeli na britanske oklopne prevožnjake koji su im krenuli u susret. Rendžeri su svoju zadaću u cijelosti izvršili, a pri tomu su imali jednog mrtvog i 18 ranjenih, ubili su oko 100-tinjak talijanskih vojnika, te uništili 6 topova i 12 teških strojopušaka. Time su dokazali da njihova taktika 'udari i bježi' može polučiti izvanredne rezultate.
Post je objavljen 05.11.2005. u 20:08 sati.