I tak. Preselih u novi prostor, slušam neke koncepte koje sam snimio, ide mi na kurac ovo pisanje bloga da ga jebeš. Doduše, sad sam tu u prostoru koji je trenutno uređen ko da dočekuje 70 kurdskih izbjeglica koji bi rado jeli i žbuku. Da, toliko luksuzno, te nekak dobivam inspiraciju za pisanjem. Ne bi to zapravo nazvao inspiracijom, horor prostora me tjera možda, ne znam. Imao sam curu jedno 10 dana mislim. Bijah i zaljubljen, i dalje sam, ali stala mi je na glavu i onda ja nisam pretjerano disao, poput čovjeka kome se stane na glavu tak da nemre disat. Onda sam predložio da budemo i dalje skupa, al bez etikete cura - dečko, kajaznam. Naljutila se. Mislim da to ne djeluje dobro na ego ljudi. Ne znam kak pristupit osobi koja je zatvorena što se tiče verbalnog manifesta emocija. Ne mislim tu na sebe, nego općenito. Kak razgovarat s nekim ko svaku emociju, posebno ili zbunjenost tugu emitira van kao ljutnju? Ili šutnju. I niš, fali mi, al jebeš mu mater milu, nemrem sebe gazit da je isukrst bog. I žal mi je ko cucku i valjda se nekaj može popravit, ali ako ne, pojest ću govno i šutit. Nakon kaj ovo napišem, naravno.
btw, upravo pričam sa sestrom na msn i njen komentar na ovo je: