Razmisljanje na tebe, sve više ostavlja gorak okus u ustima, od kada telefon ne zvoni onom tvojoj melodijom...a ptičju pjev na sms-u nije onako vesel, točno prepoznajem razliku... i ne veselim se više.
Znaš, podijelila bih s tobom svoje svakodnevnice, ispit koji sam nekom čarolijom prošla, kako mi je dobro na poslu, kako mi je Bubu udario auto... sve to...
...i nazvala bih, bez obzira na strah da će se neki ženski glas javiti nakon trećeg zvona... i poruku bih poslala, bez obzira na strah da ću dobiti izvješće da je isporučena...
...Željela bih da se javiš, mada sam sigurna u svoju odluku, da neću opet poletjeti čim čujem tvoj glas...ipak bih željela...
...jer nemoguće je zaboraviti kako si se na onom brodu brinuo da mi nebude mučno...i onaj pogled koji smo dijelili s pramca... onaj privjesak što i sad nosim na lanćiću... i davno uvelu ružu... te oči nebeske...i vragolast smješak... tvoj "Helooo" s naglaskom švedskog...
...nemoguće je zaboraviti zajedničke šetnje i doručke, kako si nosio moju tešku torbu...i one ponoćne razgovore...
Ostalo je sve u meni, ostalo za sva vremena... bez obzira što nisi čovjek za kojeg si se izdavao, bez obzira što poljupci nisu bili iskreni, a riječi još manje... bez obzira što sam užasnu tugu osjetila kada si ušao u onaj glupi autobus...