Naravno da su nam djeca jedan od najvažnijih motiva da i dalje ostajemo u braku.Imamo dvoje djece. To je zapravo meni najvažnija terapija trenutno. Pozdravljam i prvog komentatora koji mi je zaželio dobrodošlicu na ovu terapiju ( usput, to mi je ohrabrenje- prvi dan, pa već komentar), ali nije mi ovaj blog ni najvažnija ni jedina terapija. Djeca su i to ,i mnogo više.
Prije neku godinicu čuo sam za jednog susjeda , bolje rečeno sumještanina ( nije ni stanovao tako blizu) , da se ubio . Ostalo troje male djece iza njega.Šokiralo me to, onda sam još bio relativno mlad tata...Od onda sam , nažalost, čuo za još mnoge, a neke sam i znao dosta dobro, da su se ubili...(PTSP, bijeda i sirotinja, razočaranje ili koji već razlozi...) Trenutak za zamišljanje , zar ne? I moglo bi se tu puno pričati i filozofirati, al ono što ja tu želim naglasiti je misao koja me je pogodila kod onog prvog spomenutog samoubojstva ( nemojte se sad vi razočarati ako misao nije dovoljno "visoka"):
Bože dragi, pa on je zbilja bio bolestan; on je zbilja bio u krizi, doista je bio u slijepoj ulici kad nije vidio izlaz , nije imao nade. Koja to bolesna sila mora biti da te odvoji na taj način od tvoje djece ! Užas !!!
Djeca daju , motiv, smisao osvježavaju ljubav, a bez ljubavi...
Post je objavljen 22.10.2005. u 01:23 sati.