Stigoh kući s posla mrtav umoran, u bedaku što umesto u život idem da tutumračim po stanu (a bila je sreda uveče, u kinoteci zadnje veče ciklusa novog španskog filma kog sasvim propustih). Makar sam se naterao da nešto odradim, pa do osam sati skinuh sav parket u trpezariji. Rad oslobađa i sve je bilo OK kad sam se zahuktao. Posle sam prao usisivač, ali ovaj put baš temeljno, oni filteri u njemu se napunili štroke pa jadnik jedva vuče. Sve sam oprao, jedino nisam uspeo da doprem do motora radi čišćenja i podmazivanja, nikako nisam mogao da nađem plastičnu začkoljicu koju treba stisnuti da bi se plastični poklopac skinuo. Da sam dalje pokušavao, polomio bih nešto, eto belaja. I setih se, sad kad u pola stana nema parketa, mogu komotno uneti ona nedovršena prozorska krila sa terase, treba još jednu ruku bele boje da odradim. I unesoh ih, premazah sa jedne strane, sutra ću sa druge, valjda će to biti kraj, konačno.
Ponoć je prošla, stukao sam za računarom već tradicionalno mb pivce u simpatičnoj flašici od 0.33 (bilo bi lepše da je staklena a ne plastična). Gledam blogove, vidim novi post kod Sweet Jane, poezija, pa me to podsetilo na njen (već) jučerašnji post i pesmu Rastka Petrovića. Pročitao sam je popodne na poslu, nešto sasvim nepoznato, novo, fantastično, malo je reći da sam oduševljen.
Poeziju inače volim - ali nekako slično kao i sa muzikom, treba baš da se sapletem o nešto da bih obratio pažnju, pa da probam da li mi se sviđa. Nemam ništa do par knjižica poezije što sam nekada kupio, znam ponešto na šta sam kojekuda natrčao, a sve ostalo je terra incognita. Zato je i ova pesma Rastka Petrovića bila fantastično otkriće. Biću tako slobodan da je re-postujem.