Ako otvorim ovo pismo, iz njega će izaći zeleni krik naše šutljive veze. Ako prihvatim urlik druge ljubavi, bit ću samo dobra katolikinja koja zna praštati i živjeti dalje.
Jednostavno, praštanje. Čak banalno. Ako tebe ponovno uzmem za ruku, nasmiješit će se Juda, izopćenik naš, grliti me nježno. Vjeruješ li ti da ja u ljubav vjerujem? Ne bježi, grijeh je tako rijedak.
Vjeruješ li? Ako vidiš ptice s naglim uzletom u jatu, potpuno istih pokreta i pogona u krilima, ako vjeruješ naglo srušenoj stolici i podstavama leđne epiderme, ako vjeruješ da još se mogu nasmijati i osjetiti Borgesov štap bijeli na bijeloj osunčanoj plaži (bez sjena), ako vjeruješ da je jara moga tijela spremnija za još žešću vatru, e tada, tada ću ti poslati pismo koje će se zvati govor, riječ, jezik.
A ti ćeš čuti samo zeleni krik naše šutljive veze i otvorenih usta progutati taj sitni, neprobavljiv apsolut. Možda otići u crkvu po oprost za grijeh koji nikada nisi počinio.
T. B. Rimay, Sipine kosti
Post je objavljen 12.10.2005. u 10:55 sati.