Fly me to the moon
12.10.2005., srijeda
...
Ako otvorim ovo pismo, iz njega će izaći zeleni krik naše šutljive veze. Ako prihvatim urlik druge ljubavi, bit ću samo dobra katolikinja koja zna praštati i živjeti dalje. Jednostavno, praštanje. Čak banalno. Ako tebe ponovno uzmem za ruku, nasmiješit će se Juda, izopćenik naš, grliti me nježno. Vjeruješ li ti da ja u ljubav vjerujem? Ne bježi, grijeh je tako rijedak. Vjeruješ li? Ako vidiš ptice s naglim uzletom u jatu, potpuno istih pokreta i pogona u krilima, ako vjeruješ naglo srušenoj stolici i podstavama leđne epiderme, ako vjeruješ da još se mogu nasmijati i osjetiti Borgesov štap bijeli na bijeloj osunčanoj plaži (bez sjena), ako vjeruješ da je jara moga tijela spremnija za još žešću vatru, e tada, tada ću ti poslati pismo koje će se zvati govor, riječ, jezik. A ti ćeš čuti samo zeleni krik naše šutljive veze i otvorenih usta progutati taj sitni, neprobavljiv apsolut. Možda otići u crkvu po oprost za grijeh koji nikada nisi počinio. T. B. Rimay, Sipine kosti |
