Ma šta domaćica. Super domaćica! Sam sam preneo ormane iz jedne sobe u drugu. Sam sam preneo bračni krevet. A ostatak stvari spakovao u kutije (sve radi skidanja starog parketa). Oprao sudove. Skuvao pun ekonom lonac čorbuljka (biće recepat jednog dana). Usisao stan. Plaknuo kupatilo. Plaknuo usisivač (da, i usisivači se prljaju). Premazao sloj osnovne boje na krilima prozora na terasi, i na ogradi terase. Bacio đubre. Bio do samposluge. Oprao košulje (mašina je oprala, a za peglanje ćemo da vidimo). Sredio evidenciju troškova. Obrisao prašinu sa tv-a. Skidao fleku sa troseda (polovičan uspeh). I uveče naleteh na Nikitu (francusku) na HRT1.
Mnogo volim kad uradim malo više nego ništa, a još je subota.
GODINE 1955. umre mi otac, a ostarela mu mati u staračkom domu još beše živa. Bakuta je uzela devedesetu, i nije ni znala da je otac bio bolestan. Pribojavajući se da bi je potres mogao ubiti, moje tetke joj rekoše da se otac zbog bronhitisa preselio u Arizonu. Za useljeničko pokolenje moje staramajke, u Americi je Arizona bila ono što su Alpi u Evropi, mesto kuda se ide zdravlja radi. Tačnije rečeno, kuda se ide ako se ima para. Pošto su svi poslovni poduhvati koje je otac u životu preduzeo propali, baba se zakači za tu stranu vesti, verujući da je otac konačno postigao nekakav uspeh. I tako ispade da se baba, dok smo mi kod kuće, samo u čarapama, oplakivali oca, hvalisala svojim pajtašicama sinovljevim novim životom na suvom pustinjskom vazduhu.