Sjedim u mislima sa tople strane ulice.
Vani kiša započinje priču.
Pogled mi zastaje na skliskoj površini prozora.
To kapi šapuću,nestrpljivo bježe
i zbunjeno udaraju o prozor
gdje nestaju ispod mog pogleda.
Osijećam
San se budi u meni,
kroz ugodni šapat putujućih misli.
Odjednom.
U priču,ušulja se vjetar.
Krošnje stabala tada nevoljko progovore.
Eno ulična lampa,
još tinja iza sive zavjese hladne jesenske kiše
I sinoć je svijetlila,
ispratila me u san.
A ja se još budim,
jer ne želim otići od sna.
Tamo vani,gdje priroda ljutito odgovara čovjeku.
tamo gdje mi prijete,
tamo gdje me tjeraju da zaboravim na san,
Gdje da se vratim!
Gdje da sanjam!
Kome tada pripadam !
Ipak,ja sam sa druge strane prozora
I nisan sam.

Post je objavljen 07.10.2005. u 10:51 sati.