Bila sam u Budimpešti na kavi i malo u šopingu, vrijeme je u Hungariji bezveze kao i tu ali sam zato napunila gepek s hranom do vrha, pa valjda sam zbubala jedno tristo eura na konzerve, kobasice, mirodije i još puno toga. Sad ne moram u dugo dućan, a na grani me nisu zaustavljali ni Mađari ni naši, pa su mi samo pokazali da prođem. Nakon prelaska, skinula sam mokasine i vozila bosa jer se konac šava na jednoj odvezao pa me pikao u stopalo čitavim putem, i tako sam poderala još jedne hulahopke i to one omiljene, ali obzirom da sam ih u Pešti uzela jedno pet pari skupa s vešom ne brinem se pretjerano. Putem sam razmišljala o svemu što sam postigla i jedno sam shvatila - nije loše za malu koja nema ni frtalj stoljeća. Sticaj okolnosti te ubaci u napredak, ali sve ostalo, vlastita je zasluga. Račun na banci mi se laganica puni i nemam pojma zakaj opće tolko cugam, ajde danas nisam skoro ništa osim par Unicuma u robnoj kući na stoječki, između kupovanja rostfrei posuđa i kozmetike. Bolio me želudac od hladne pizze iz Pl. Hungary pa sam preskočila kave i bacila se na crnu mađarsku gorčinu. I tamo sam razmišljala, promatrajući ljude na šetalištu sam kako prolaze i zaključila da su Mađari tak tak ali da su im cure skroz zgodne. Ove ostale koji su se derali na engleskom, ruskom kao i inim egzotičnim jezicima nisam zapažala, jer njih sam se nagledala po Bratislavi. Pa nisam baš zadrta ali kaj se sve ne doklati pa živi užas. Valjda tak izgledamo i mi kad se negdje naselimo. Zaključak dana je da me to uopće nije briga dok me ne diraju i da želim da mi se grafikon potrošnje nastavi u istom smjeru, ne nužno u Mađarsku ali unutar kvote eurića koje tjedno spotrošim ne bum se bunila. Ponekad se pitam kaj bi bilo da sam još tajnica u onom izdavačkom poduzeću? Sva sreća da sam riskirala. Užas. Fala bogu na poduzetništvu.
Franz Janoš; Unicum i Cockta, količine odrediti prema individualnim željama
Post je objavljen 05.06.2004. u 11:08 sati.