«Kad se u balkanskoj krčmi pogase svjetla, onda sijevaju noževi.»
M. Krleža
I noćas su sijevali. Čim se ugasilo svjetlo, upalio se pakao. Izletjeli su veliki tvoji crveni vragovi, kanđe su se zarile duboko u moje meso a krv se izmiješala sa suzama. Jedino moje oružje su bile riječi. Nisam imala snage maknuti te sa sebe, prekinuti tu paklenu igru tvoje nadmoći. Gađale su te otrovne strelice mojih riječi, i znam da su pogodile duboko jer su bile istinite. Što su one bile istinitije, ti si bio grublji prema meni. Probudila se zvijer u tebi, praiskonski poriv muškarca/zvijeri da nadvlada svoju ženku. Zarobi je, pokori.
Možeš me mučiti. Zarezivati tragove po meni, psovati me, nazivati me kujom, silovati me. Možeš me vrijeđati, sirovom snagom se boriti za nadmoć, ali nikad nećeš pobijediti. Ostat ću ležati pod tobom sa suzama u očima, krvavim tragovima po tijelu. Ali nikad nećeš moći ugasiti onu vatru u mojim očima koja će ti govoriti da me nisi pokorio. Možeš me bacati nazad u pakao, dopuzat ću natrag. Što me više puta srušiš, više puta ću se i dignuti. Jer te boli tvoja istina i te opake riječi što sijevaju tišinom i zabadaju se u tvoj krhki ego. Jer te boli što znam prepoznati i ono što sam sebi ne govoriš. Što me gore mučiš, glasnije ću izvikivati tvoje slabosti.
Moje suze će presahnuti. Rane će do sutra zarasti. I opet ću pobjedonosno ustati. Tvoju surovu moć će zakopati prošlost .I znat ćeš da me možeš poraziti, ali ne i pokoriti.I da te ne želim vidjeti...nikad više.
Post je objavljen 21.09.2005. u 01:03 sati.