sjedila je ispred zasljepljujuceg svijetla monitora u sobi mracnoj poput njezine duse... tekle su suze, iako ih nije zeljela... ona je snazna zena, zena koja ima hladno srce, zena koju nista ne dotice... koji joj je vrag sad!? prolazile su joj njegove posljednje rijeci mislima, neke otrcane fraze. mozda ne bi toliko boljelo da nisu... nije mu stalo, ili jest, ne zna... samo zna da je gotovo. tresle su joj se ruke, jace nego onda kad su se zadnji put vidjeli. nije se pitala zasto, jer je to tako besmisleno pitanje. ona je isuvise emancipirana da bi se zamarala pitanjima koja si postavljaju obicne zene u trenucima ocaja poput ovoga... ona je superzena... ali sto ce joj to kad nema kome biti tako savrsena? nije li jadna? nije li vrijedno gadjenja svo njezino lazno predstavljanje? ...razmazala joj se sminka i to ju je u datom trenutku vise mucilo od onga sto se dogodilo... mrizila se vise nego inace, iako je mislila da to nije moguce... proklete suze!!! zar joj je toliko bio vazan? toliko da za njim pati? ona nikad ni za kim nije patila, ona je bila ta zbog koje su patili...o, kakvu joj bol nanosi ta promjena... postaje pateticna sama sebi... ne, nece si dozvoliti da se to ikad vise ponovi... nikad se vise nece nikome u potpunosti predati... ostat ce usamljena, ali ponosna! sitnim osobama poput nje to je vaznije...
Post je objavljen 18.09.2005. u 21:21 sati.