Djeca zaprljana pijeskom,
govore joj : „Ustani“
...no ona nema snage,
zaboravila je čak kako se diše.
Prilazi joj dječak od 10 godina
pruža joj ruku...
no njene kosti se lome s micanjem,
rane joj krvare sve više,
dolazi crna mačka
i liže njenu krv prosutu po cesti.
Njezina strgana koljena
vuku se po crnom asfaltu.
Umrla je, još samo oči su joj žive,
koje nikad nisu bile plavije nego sad.
Čuje kako dolaze po nju,
preminulu djevu,
u zlatnim kočijama
razbacanih jastuka od perja.
Strah ju hvata
da je to sve samo lažna krinka.
Dječak je još blizu nje,
sagnute glave
poklanja suze njenom tijelu.
Ne nebu se skupile crne vrane,
kruže iznad njenog uvelog tijela.
Sunce, koje vidi posljednji put
izgleda kao kad ga je vidjela 1. put,
nasred neba sija i smiješi joj se,
kao da govori „bit će sve u redu“.
No ona zna da nema povratka,
i da ne može oživjeti život
kojem je dušu zgazila.
Kasno je za kajanje,
sudba je već tu.
U zlatnoj kočiji s crnim krilima
već leži strunule duše
& plavih očiju.
Sad, zamotana u crne halje
moli tog dječaka,
za oprost...
jer ga nije znala prepoznati,
ni ljubav mu pružiti,
a sad ni dušu živu vratiti...
Post je objavljen 06.09.2005. u 12:52 sati.