Ljetujem.
On izgleda kao svoja žena.
Svaku sekundu koju prebrojim u grozdu
pribrojat će se udasima.
Previše razmišljam o smrti.
Oduvijek!
Ne na morbidan način.
Ne može se reći da ne pripadamo negdje.
Uvijek pripadamo svakom trenutku
u kojem se zateknemo-bilo gdje.
Naša svrha je ispitati taj trenutak,
ne ga zanemariti.
Zanemarujem ljude oko sebe
i plešem....
Ovu subotu-čeka me: veliko Sunce pretočeno u pokrete.
Sunce će se vrtiti i njegova plošnost pretočena
u glazbu prelijevat će se u moje uho.
Svaku sekundu.
Tijelo bit će upokretljenja glazba.
Ne postoji više od toga:
kad sklopim oči
i prepustim se,
samo svijet vibracija.
I Sunce tisuću puta uduplano.
Ništa više.
Jer ništa više nije potrebno
za tih par sati odvajanja jezgri atoma.
Post je objavljen 04.08.2005. u 23:59 sati.