Konacno je zavrsena jednogodisnja avantura po Dominikani,
ali naravno, ne bez komplikacija.
Kako bi i zivotinje mogle putovati s nama avionom,potrebno
je bilo platiti 4 USDkg, pa su se carinici- Dominikanci
jednoglasno slozili da mala macka (koja je vidljiva samo
zbog dlake), maltezer (inace tezak k'o prdac) i boxerica
(beba od 8 mj.), zajedno teze 150 kg. Nakon sto mi je
trebalo dosta da dodem k sebi, spustili su im tonazu na 90
kg, pa sam im ljut rekao da cu platiti ali da ih podsjecam da
su lopovi i da ja nemam dinosauruse vec tri male zivotinje
koje, provjereno,zajedno s gajbama teze niti 40 kg.
Kako sam ih pocastio s "lopovima", rekli su mi da jedem
govna i da sada moje zivotinje ne mogu putovati nikuda!
Nije sala! Ozbiljno! Vrhovni direktor karga Aeropostala
rekao mi je hladno da jedem govna. I to je ponovio par
puta. Palo mi je napamet u par navrata da ga ubijem i bacim
u more, ali kontam; moram familiju, zivotinje a i sebe
maknuti odavdje.
Zena i klinci su otisli, a ja sam ostao s mojim dinosaurusima
da i njima nekako rijesim put.
Putovanje je sredeno (advokati, murija, uprava aerodroma..),
ali je nanovo odgodeno radi uragana! Po drugi put u godini
gledam uragan na par kilometara. Srasno!
Ok, konacno i ostatak familije stigao na Curasao.
Sredili si gajbu, namjestili je, jos fali stavka job!
Niti to nece biti neki nerjesivi problem, ali moram priznati da
nam je pun ku...(kofer) primitivnih debila i majmuna. Sve
kontamo da bi i povratak u Hr. bilo kao jedno od rijesenja.
Ali zatim si postavimo pitanje; a sta cemo pak tamo???
Odluka je da za sada ostajemo. Iskulirati cemo pa onda
odluciti dalje.
Postoji jos jedna stvar koju bih volio izrealizirati. U
Dominikani sam ostavio par divnih prijatelja (Makedonca,
Srbina, pa za nevjerovati cak i Dominikanca), koje bih
volio povuci ovdje u Curasao kako bi na dalje zajedno
slogali neki job, ali za to prvo moram srediti nama dokumente
i nakon toga poloziti garanciju za njih posto je njima
potrebna viza za Curasao.
Ne znam kako ce se prica nastaviti, ali samo znam da zelim
uspijeti i nastaviti avanturu pa gdje god me ona povede!
O smakicima svijeta nastavljam jednom drugom zgodom kad
mi stigne kompjuter. Ovako iz internet centra gdje me vlasnik
Jamaikanac (napusen k'o zvijer), s majicom Bob Marley, iz
mraka, onako crn, ruzno gleda i nije mi neka inspiracija ;)))
Falite mi blogeri kao i vasi blogovi, gdje god bili. Nastavite
pisati, jer i vasi zivoti su avantura, a upravo avanture su ono
sto zivot cini zanimljivim.
I ne bojte se katastrofa. Niti poplave, niti pozari, niti komete
niti crne rupe, niti Dominikanci ne mogu nam nista.
Vjecni smo!
Post je objavljen 24.07.2005. u 20:06 sati.