Na kratko vrijeme sam prestala sa žaljenjem. Stvorila sam si umjetni svijet u kojem nema mjesta razmišljanju. U njemu samo nagle odluke i primarni ljudski instikti opstaju. Pretvorila sam probleme u oblake dima i tanke bijele pruge, povremeno u neku bezukusnu čaroliju. Sve sam to zalijevala božanstvenim napitcima koji su s vremenom gubili svu boju gorčine i kiselosti. Postali su sjajni u svojoj slatkosti. Postali su uskoro samo navika. Mozgom su se pod ruku držale fantazije, snovi. Sanjala sam. Svakom sekundom sam sve više znala o životu, i svakom sljedećom sam sve više sebe gubila. Zaboravila sam opet tko sam. Kao da sam to ikada i znala? Sada je jedino što znam pobjeći kada postane preteško. Borba kratko traje, a onda opet podlegnem onom dijelu mene koji uživa kada ne uspijem. Voljela bih opet imati nekoga tko će me uhvatiti ako padnem i drugi put. A bojim se da ću uskoro opet pasti.
Post je objavljen 23.07.2005. u 23:44 sati.