Svaka čast Hugima, Dolčeima i Gabanama, štapićima i svijećama, ali nitko dosad još nije smislio parfem koji bi kod mene izazivao toliku ekstazu kao – miris kože i svježe štampanih knjiga.
Dućani s cipelama i torbicama, časopisi u boji plastificiranih stranica, knjižare...Mogla bih tamo boraviti danima, nosom zabijenim u, recimo, Enciklopediju Van Goghovih slika.
Ta mi se baš urezala u nosnice. Ne mirišu sve jednako; laici to ne kuže. Stvar je, navodno, u vrstama ljepila. Ova je bila božanstvena! Onjušila sam je u obližnjoj knjižari dok sam tratila vrijeme sa jednim frendom. Format dotične bio je veličine omanjeg postera, tako da mi je cijela glava taman stala unutra. Da mi ju zbunjeni (i, kako tvrdi, osramoćeni) brutalac s kojim sam došla nije po brzom postupku oduzeo, vjerojatno bih ostala u tom položaju do samog zatvaranja dućana.
Stalno se planiram vratiti na to sveto mjesto i još jednom doživjeti Nirvanu. Pa se nikako ne sjetim.
Mama me znala zateći zagnjurenu u njen novčanik, nepovjerljivo me ispitujući za što mi trebaju novci.
-«Tko je spominjao novce?! Samo ga šnjofam.»
Zabrinuto me promatrala i mumljala si u bradu nešto o «zamjeni u rodilištu» i «nesposobnim sestrama».
Hm, upravo sam pripadnicima suprotnog spola odala taktiku kako da me obore s nogu – dovoljno je namazati se ljepilom koje koriste u tiskarama! Jamčim vam da me nećete moći odvojiti od sebe. Ni doslovno, ni preneseno. :)
A, ukoliko vam je vaša kolonjska vodica ipak draža, opskrbite se barem kožnim novčanicima.
Nema skrivenog smisla: ne smeta mi ni ako su prazni. :)
Osim tih dvaju, rastapa me i tamjan (koji, pobogu ljudi!, svima osim meni smrdi), mljevena kava, zapaljene šibice i svježe okrečene prostorije.
Rado bih, kao zaključak svemu navedenom, napisala «Blaženo bilo osjetilo njuha!», no nažalost, primjetih da su u našem okrutnom svijetu puno češći oni mirisi koji mi izazivaju turbulencije u stomaku. Stoga ću se suzdržati daljnjih komentara tog tipa.
Post je objavljen 22.07.2005. u 14:40 sati.