bila sam nešto depresivna. bez posebne veze, jer mi se zivot učinio običan.
usto sam bila i gladna. onako gladna da bih pojela i cementa da više ne budem tako gladna. kako sam pri ruci imala samo nesazvakljivog cementa, odlučila sam kuhati.
u momentu sudara dviju spoznaja, nalazila sam se na lokaciji gdje ne posjedujem ništa jestivo. kad malo razmislim, ne znam da li na svijetu posjedujem išta jestivo. srećom u mom zivotu postoje dobri ljudi koji za sobom ostavljaju jestive stvari. tako su, izmedu ostalog, ostavili i rizu.
nju uvijek jede moj najbolji frend. ne znam da li je baš zbog te rize, ali on je poprilično sretna osoba, pa sam se tom nekom logikom i ja odlučila za rizu. on ju jede bez ičega, ali sam ja u ime sreće dodala i neke začine, o kompatibilnosti kojih bi se dalo raspravljati. no ono što je ostalo nakon kušanja sirovina tijekom kuhanja je bilo jestivo. i depresija je nestala, i glad!
bila je to stvar koja je učinila moj mali dan velikim.
idući je već bio nešto veći jer sam zaboravila ugasiti plin.
Post je objavljen 21.07.2005. u 00:43 sati.