Lagane se kapi sljubljuju uz moju kožu, tornjevi i zvonici razglasuju moje ime, nosi ga vjetar, ne strahujem jer volim vlažni dodir raja koji je odavno u meni, skriven... Vidim ga tek sad, pun je mirisnih, crvenih latica ruže i tulipana. Moja stopala nekad prekrivena korovom slobodno gacaju po vodi i radosno prihvaćaju sve nove kamenčiće, oble i glatke.. daleko je to od bodljikave stabljike koja me je držala zarobljenu u nemirima i strahu.. nema je vise, no osjecam njenu blizinu i plac ostale djece koju upravo razdjevičuje svojim oštrim trnjem.. moj osjećaj slobode je jači od straha, sama sebi govorim: «Tvoja patnja je prošlost..». U nevjerici oblačim vjenčanu haljinu, tirkiznu i žutu, polazim za njega, premda ne znam kuda me vodi, ima li smisla slijediti ga, ne znam.
Tražim sklopku svjetla da provjerim sanjam li, nema je nigdje, dakle svjetlo će gorjeti sve dok bude njegove ljubavi, a ona je velika i jača od moje, srna je manje plaha od mene, oprosti mi molim te na tome, mala sam, gotovo ne nema, pojeli su me me crvi, žao mi je... nisam ja kriva što je moja duša polako postajala gnojivom za stvarnost i njen zastrašujuć vonj. Vodi me daleko, molim te, preklinjem te! Želim osjetiti teksturu slobode dok joj krila još imaju perje i dok je moj nokat dovoljno oštar da se nikada ne pustim s njenog kljuna..
Ne vraćam se tamo gdje sam bila, tamo nije mjesto za mene, svijet me treba..volim te
Post je objavljen 20.07.2005. u 22:52 sati.