Hrvati imaju tu neobičnu prednost ili manu (ovisi o stajalištu) da im je nacionalni teritorij, a tako i povijesno-kulturni identitet podijeljen između tri europske tradicije: srednjoeuropske, mediteranske i balkansko-otomanske. Takvo komplicirano trojstvo uvelike otežava samodefiniranje naroda koji je tek nedavno izborio vlastitu suverenu državu, tražeći odgovore na fundamentalna poratna pitanja - tko smo, što smo, kamo gremo?
Sudeći po javnoj, a i po privatnoj komunikaciji, očito je da problem ne leži u srednjoeuropskom i mediteranskom naslijeđu. Vrag se skriva u onom trećem dijelu našeg povijesnog bića, u našoj pripadnosti Balkanu, na čiji se spomen mnogi osove na zadnje noge i busajući se o prsa junačka, namah zapjevaju o hrvatskome Europejstvu, kao da Europa nečijom čudesnom odlukom doista završava u predgrađu Beča.
Taj hrvatski bijeg s jugoistoka povremeno poprima doista komične razmjere. Piljarice na placu, zapjenjene oko preotetog kupca, jedna će drugoj predbacivati "balkanštinu". Pijanci po gostionama, uvrijeđeni i izbačeni nakon galame i neplaćenog računa, zavijat će pred ulazom o balkanskim manirima restauracijskog osoblja.
Balkan je naš dežuran krivac za sve.
Onaj lijepi, poželjni, prihvatljivi, hvalevrijedan, žuđeni identitet koji želimo da nam se prizna jest “srednjoeuropski”.
Stoljećima prebacivani iz jedne multinacionalne državne zajednice u drugu, Hrvati su poslovično sumnjičavi u okolinu i njezine motive. Nerazumijevanje i nepoznavanje hrvatskih prilika od strane svijeta, o čijim odlukama nerijetko ovise, vrlo je često i ozbiljno frustrira kozmopolitski orijentiran dio nacije. Ne čudi stoga da je inzistiranje na srednjoeuropskoj pripadnosti dočekano ignoriranjem kako zapadnih Europljana, tako i srednjoeuropskih članica čije zemljopisne determinante ne ostavljaju mjesta sličnim samo-sumnjama. Upravo je ganutljivo s kolikom predanošću hrvatski birokrati i PR majstori, iz godine u godinu, ponavljaju jednu te istu pjesmu, “Ne gurajte nas na Jug!” i s kolikom odlučnošću europska birokracija u svakom trećem dokumentu zanemaruje jauke iz Zagreba.
(Na sličan način se Česi naježe kada ih se 15 godina po padu Željeznog zastora etiketira Istočnom Europom, kao da su Ukrajina i Rusija dio nekog drugog, susjednog kontinenta).
Priznanje hrvatske "srednjoeuropejštine" bila bi simbolična gesta. Bila bi to potvrda da su sva naša historijska stremljenja, stoljetne stranputice i tragična lutanja, da je sve to imalo smisla, jer, eto, Lassie se vratio kući, u srednju Europu, kamo i pripada!
Sasvim je izvjesno da Hrvati jednim dijelom svoga bivanja pripadaju austro-ugarskom kulturnom krugu (o čemu je veličanstven literarni opus ostavio Miroslav Krleža). Pretpostavka je da će sustavnom PR kampanjom Hrvati prije ili kasnije uvjeriti ostatak regije da im je mjesto među Kaiserlich und Kőniglich kulturološkim nasljednicima. Problem je međutim, u tome što se aktualno hrvatsko razumijevanje srednje Europe iscrpljuje u Zacher torti, Bečkom valceru i građanskoj etiketi, Kűss die Hand, gnädige Frau!
U svojoj idolatriji onoga što polu-jesu, a što im stoljećima fatalno izmiče, Hrvati zanemaruju realnosti srednje Europe. Ova golema, poviješću natopljena regija nije nikakva civilizacijska Arkadija u kojoj ljudi satima stoje u redu ne bi li kupili knjigu, gdje caruje građanski odgoj i dobar ukus i gdje predsjednici intelektualci mudro vode naciju u bolje sutra.
Srednja Europa jeste to, ali ne samo to! Srednja Europa, baš kao i Europa uopće, ima i svoje duhove – svoju poludjelu, retardiranu djecu, svoje incestom začete obiteljske tajne, zaključane po tavanima, daleko od očiju pristojnoga svijeta!
Dok u kišno jutro autobusom putujem po sjevernoj Bohemiji, na granici sa sumornim Sudetima, promatram oronule vile koje su nekoć pripadale sudetskim Nijemcima, protjeranoj milijunskoj masi, čiji će bijes i osjećaj nepravde nestati tek s biološkim odlaskom generacije koja se sjeća poratnih mjeseci 1945.
Kućama su nužne značajne popravke - očito je da današnji stanari nemaju sredstava kako bi popravili materijalno propadanje prethodnih desetljeća.
Sjeverno-češki svijet je mrk, neljubazan i podozriv prema strancima. Imam dojam da u svakome prepoznaju potencijalnog povratnika, davno protjeranog izdajnika koji je došao tražiti svoje. Ovdje vlada zanimljiva kombinacija straha i podozrivosti, garnirana s fanatičkim uvjerenjem u ispravnost Benešovih dekreta koji su pravno zacementirali poratno protjerivanje sugrađana.
Češki prijatelji, Vjera i Filip, pričaju mi o rođacima koji stanuju u kući koja je nekoć pripadala ljudima koji su 80-ih emigrirali na Zapad. Emigranti su nestali doslovce preko noći. Država im je promptno oduzela državljanstvo i eksproprirala imovinu te je dala u posjed novim vlasnicima. Rođaci su uselili iz manjeg, vlastitog, u tuđe, veće domaćinstvo.
U dječjoj su sobi ležale bilježnice s nezavršenim zadaćama, u ostavi su po policama stajali kompoti i zimnica, na štriku je visilo osušeno rublje. Rođaci su se ubrzo udomaćili. Spavali su na tuđim plahtama, objedovali tuđim beštekom iz tuđih tanjura, i pozvali ostatak familije na proslavu useljenja kao da je apsolutno najprirodnija stvar na svijetu doticati tuđi namještaj i kuhati u tuđim loncima. Sada zapomažu, jer se stari vlasnici vraćaju, a ostatak susjedstva ih promatra sažaljivo, jer rođaci "političkim emigrantima" dio imovine moraju vratiti, a “nepolitički” Nijemci neće dobiti ništa. Što će reći, ostatak mjesta smirenije diše.
Filip spominje djeda, dragog čovjeka koji ga je za života volio i pazio. Djed je bio trgovac. Prvu je trgovinu “dobio” 1942, kada je nacistički Protektorat oduzeo židovsku imovinu. Možda su se stari vlasnici vratili iz koncentracijskih logora, tko će ga znati, no iz nepoznatog razloga, 1948. djed preuzima drugu trgovinu. Ova je pripadala sudetskom Nijemcu. Taj se nije vratio.
Ovih dana, 60 godina kasnije, češki premijer pruža ruku pomirnicu protjeranim češkim Nijemcima – antifašistima. U javnosti se oko premijerove geste vodi polemika. Dok me autobus prebacuje iz jednog seoca u drugo, a kraj puta promiču oronule vile, razmišljam o lokalnom mentalitetu – u što se uvrće svijest koja pristaje na trgovinu s vragom, koja intimno zna da živi na tuđoj nesreći?
Srednja Europa je bez sumnje prostor još vrlo aktivnih duhova.
Pripovijedanje povijesti nužno pretpostavlja pojednostavljivanje, jer ne postoji druga metoda kojom bi se koherentno predstavila nepojmljiva kompleksnost i dinamika društvenog zbivanja. Međutim, valja nam se žestoko suprotstaviti banaliziranju povijesti koje inzistira na interpretaciji svijeta u službi dnevne politike i njenih kratkoročnih ciljeva, koje etablira himere i gradi mitove.
Kičevita hrvatska ideja o srednjoj Europi satima će trabunjati o poljskoj aristokraciji, madžarskim husarima i ukusnoj divljači, a zanemarit će njene protjerane, siromašne i obespravljene. Bit će slijepa na njen šovinizam i sklonost jednostavnim i brzim rješenjima, jer bi u tom prepoznavanju morali pogledati i u odraz iz vlastitog zrcala, onog s balkanskom etiketom, onog neželjenog i nepriznatog. Takva banalna i kičevita predstava ne služi ničemu, a šteti mnogima. Nema magičnog prelaska u “politički” Zapad tako što će netko uvidjeti da jednim geografskim dijelom pripadamo regiji koja je tamo navodno stigla. Srednja Europa svakodnevno, mukotrpno radi na civilizacijskim standardima koje joj Hrvati olako pripisuju.
A što se podijeljenih identiteta tiče – bilo bi vrijeme da se konačno opustimo u onome što jesmo; Srednjoeuropejci, Mediteranci, Balkanci – istovremeno. Nije li susjed Benetton sagradio sasvim pristojan brand upravo na isticanju različitosti?
Post je objavljen 17.07.2005. u 00:38 sati.