Sjedim u knjiznici, i razbijam glavu, pokushavam slozhiti matematichki dokaz. Ova mi zadacha ne ide. Na stolu ispred mene brdo knjiga. Kopam po knjigama, trazhim kak' pocheti? Onda mi pogled pochne shvrljati po knjiznici, sve sami koso-oki. Svi imaju onaj "ja sam pametan" izraz na licu. Barem to meni tako izgleda. Istina, chitati izraze tih lica nije lako, nit' se smiju, nit' se mrshte. Opet su mi misli pochele vrludati, moram se skoncentrirati, idemo natrag na zadachu. U tom trenu me neshto opali, s ledja, po ramenu. Okrenem se. Iza mene stoji Dimitri, moj bivshi cimer. Kao i obichno, ima ogroman osmijeh na licu. Eh, taj izraz lica mi je lako za prepoznati. Kako si?, pita Dimitri. Dobro, samo me muchi ova zadacha, kazem ja. Koja? Daj da vidim, veli Dimitri. Sjedne uz mene, pogleda problem, i pochne pisati. Nakon nekoliko minuta Dimitri kaze, chuj zhurim na "class", ali nastavi ovako; pokazuje prstom na svoje biljeshke i veli - prvo radish ovo, onda ono, pa onda to. Dimitri se ustane, opet ogroman osmijeh na njegovom licu, okrene se i ode. Piljim u papir, gledam njegove biljeshke i pochnem pisati. Mislim si, hajde dobro, na kraju krajeva Grci su izmislili matematiku.
Zadacha je gotova, izlazim van iz knjiznice i posegnem za vratima. Odjednom, vrata se naglo otvore i skoro me prilijepe uza zid. Kroz njih, poput furije, uz ljutitu grimasu na licu, projuri ona brazilijanka s Gojinih predavanja. Mora da ju je neshto grozno naljutilo. Znam da to nisam bio ja, samo sam polako pokushao otvoriti vrata. Ipak, dok je onako bijesno jurila pokraj mene, ja joj dobacih: "Sorry!". Ona okrene glavu i pokusha ljutitu grimasu pretvoriti u osmijeh. Nish, okrenem se, i ovog puta jako oprezno posegnem za vratima. Mislim si, josh u zivotu nisam vidio ovako bijesnog komada.
Post je objavljen 01.07.2005. u 06:26 sati.