|
Kad Mi Nebo Bude Dom
Upoznat ces slobodu kao vijest iz novine
I sve sto ljudi cine u njeno ime a protiv nje
Pobrkani lonci cine svijet, kume moj
Ja drzim glavu iznad mutne vode predugo
I sto se penjem vise dalje, ove grane sve su tanje podamnom
I cak pod cijenu ako padnem, stici cu tamo kad mi nebo bude dom
Podivljali ljudi krce put barutom
Sa neslobodom u sebi, sve sto cine je slicno njoj
I sto se penjem vise dalje, ove grane sve su tanje podamnom
I cak pod cijenu ako padnem, stici cu tamo kad mi nebo bude dom
- Gibonni
I Will Carry You
Some times I wonder if my beating heart has a reason
The thought of beating only takes my breath away
I spent so many nights wrestling with this feeling
And, do I have the strength to make it through the day
But, I was never meant to walk this road alone
I can always trust you when you say
And I will carry you, be your strength and pull you through
Reach for me, and take my hand
And we will pray and we will stand
In the World crying out for peace
Let your heart be strong for you and me, you'll carry me
Some times you wonder if the road you're on has a reason
It's hard to go on when you just don't know
We can shoulder all the weight of life between us
Until the fear of what we cannot see is gone
Cause, we were never meant to walk this road alone
We are bound together when we say
And I will carry you, be your strength, and pull you through
Reach for me, and take my hand
And we will pray and we will stand
In the World crying out for peace
Let your heart be strong for you and me, you'll carry me
- Michael W. Smith
|
- AMGAR -
01.07.2005., petak
Drugi trenutak - Furija
Sjedim u knjiznici, i razbijam glavu, pokushavam slozhiti matematichki dokaz. Ova mi zadacha ne ide. Na stolu ispred mene brdo knjiga. Kopam po knjigama, trazhim kak' pocheti? Onda mi pogled pochne shvrljati po knjiznici, sve sami koso-oki. Svi imaju onaj "ja sam pametan" izraz na licu. Barem to meni tako izgleda. Istina, chitati izraze tih lica nije lako, nit' se smiju, nit' se mrshte. Opet su mi misli pochele vrludati, moram se skoncentrirati, idemo natrag na zadachu. U tom trenu me neshto opali, s ledja, po ramenu. Okrenem se. Iza mene stoji Dimitri, moj bivshi cimer. Kao i obichno, ima ogroman osmijeh na licu. Eh, taj izraz lica mi je lako za prepoznati. Kako si?, pita Dimitri. Dobro, samo me muchi ova zadacha, kazem ja. Koja? Daj da vidim, veli Dimitri. Sjedne uz mene, pogleda problem, i pochne pisati. Nakon nekoliko minuta Dimitri kaze, chuj zhurim na "class", ali nastavi ovako; pokazuje prstom na svoje biljeshke i veli - prvo radish ovo, onda ono, pa onda to. Dimitri se ustane, opet ogroman osmijeh na njegovom licu, okrene se i ode. Piljim u papir, gledam njegove biljeshke i pochnem pisati. Mislim si, hajde dobro, na kraju krajeva Grci su izmislili matematiku.
Zadacha je gotova, izlazim van iz knjiznice i posegnem za vratima. Odjednom, vrata se naglo otvore i skoro me prilijepe uza zid. Kroz njih, poput furije, uz ljutitu grimasu na licu, projuri ona brazilijanka s Gojinih predavanja. Mora da ju je neshto grozno naljutilo. Znam da to nisam bio ja, samo sam polako pokushao otvoriti vrata. Ipak, dok je onako bijesno jurila pokraj mene, ja joj dobacih: "Sorry!". Ona okrene glavu i pokusha ljutitu grimasu pretvoriti u osmijeh. Nish, okrenem se, i ovog puta jako oprezno posegnem za vratima. Mislim si, josh u zivotu nisam vidio ovako bijesnog komada.
|
|
|