Zapaljenje mišića je prošlo, tabani više ne bride, naspavao sam se, pa da rezimiramo:
Jedino u šta sam bio siguran je to da ću uživati u prirodi.
Bojao sam se da svo vreme ni sa kim neću progovoriti ni reč - bezrazložno, upoznao sam zanimljive i pozitivne ljude. Bojao sam se da će biti jedini omladinac u autobusu punom penzionera - nije se desilo. Bojao sam se da ću biti najkilaviji od sve dece (nisam baš u nekoj kondiciji) - srećom tempo je bio lagan, a ono malo trčkaranja po Adi proteklih nedelja se kanda isplatilo.
Sve u svemu, lep doživljaj. Ni jednog trenutka nisam poželeo da sam negde drugde.
Kanjon Mrtvice je lep, mestimično impozantan, ali me je smorilo stalno provlačenje kroz stabla popadala duž staze (nezgodno sa velikim rancem na leđima). Žurili smo, nije bilo vremena da se duže uživa u vodi, kamenju, liticama... Pravi izazov bi bio proći kanjon koritom, a ne stazom.
U odlasku smo išli starim putem od Kolašina za Podgoricu, jer je put kojim smo inače trebali ići bio zatvoren zbog odrona (između Kolašina i Mojkovca). Taj deo puta, koji smo prošli u samo svitanje, je pravo otkrovenje. Spušta se kroz krš, vijuga između vrtača, izuzetno uzan, prepun serpentina, obrastao niskim rastinjem. Nalazi se na blagoj padini planine tako da se svo vreme vidi cilj - kanjon Morače. Za neku normalnu vožnju nije preporučljiv, jer je jako nezgodan za mimoilaženje, i težak za vožnju, ali pretpostavljam da nije opterećen kad ostali putevi rade. Rado bih njime ponovo prošao, u neko letnje svitanje, u neobaveznoj, laganoj varijanti putovanja.
Post je objavljen 23.06.2005. u 08:00 sati.