Rimska vojska na hodnjama
Složaj Rimske vojske na hodnjama ovisio je o prirodi terena kud se trebala kretati. Najčešće Rimska vojska kretala se tijekom hodnje u hodnoj koloni. Na čelu hodne kolone nalazili su se extraordinarii, osim ako nisu činili hodno začelno osiguranje zaleđa u slučajevima, kada bi kolonu progonio neprijatelj. Iza njih je išla ala dextra sociorum s opremom, iza nje prva legija, a iza nje njezina pratnja. Zatim logistika legije i druge ale sociorum, koja su tvorile zaleđe. Konjaništvo se kretalo iza legije kojoj je pripadalo. Često se spominje agmen quadratum, quarre s logistikom u sredini. Legionari su bili teško opterećeni, budući da su morali sami sa sobom nositi, sve što su za trebali. Oni su morali obično nositi, osim svoga oružja, sav ostali potrebiti alat i opremu za podizanje tabora, a pored toga i namjernice, te hranu za 17 dana (milites impediti, milites expediti i sarcinae). Samo za transport šatora i ostale teške taborske opreme (commcatus, impedimenta) rabile su tovarne životinje (iumenta, konji i mazge). Hodnja se provodila u posebnom redu (militari incedere, signa sequi). Uhode i izvidničke ophodnje slale su se naprijed ispred hodne kolone. Pratnju legije činili su agasones (konjušari), calones (sluge), lixae (kuhari), mercatores (trgovci) i sl. Tijekom hodnje, na zastanku Rimljani su svaku noć podizali i utvrđivali tabor (castra facere, ponere), a mjesto se potražilo prije zastanka (castra metari). Tabor za duži boravak (castra stativa, za ljeto aestiva, a za zimu hiberna) utvrđivali su dakako pozornije i detaljnije, a najčešće su se podizali pored već postojećih velikih stalnih tabora koji su bili tu izgrađeni od prije. U carsko vrijeme ti stalni tabori nalazili su se podijeljeni u pokrajinama, a pored njih su nicala mjesta za trgovinu, pa i neki gradovi, osobito uz Rajnu i Dunav. Tabor je bio ograđen po propisima auguralne stege i gdje zemljište nije nešto posebno iziskivalo, bio je to po stranama svijeta orijentiran kvadrat, okružen rovom (fossa) i nasipom zemlje (agger), u koji su se zabijali drveni šiljci (valli, sudes, fustes). Tako utvrđen i uređen tabor križale su ulice tvoreći pravi kut (decumani istok - zapad, cardines sjever – jug), a tabor je imao četiri ulaza/izlaza: praetoria nasuprot neprijatelju, decumana ili quaestoria stražnja vrata, te dvoja bočna vrata: principalis dextra i sinistra. Oba bočna ulaza/izlaza spajala je široka ulica via principalis (cardo maximus). Ta ulica dijelila je tabor na dva dijela, od kojih je manji ležao pored porta praetoria i u kojem su se nalazili glavni kvartovi (praetorium) i šatori viših časnika legije zajedno s odabranim stražarima (cohors praetoria i extraordinarii). U drugom dijelu (inferior) smještene su ostale legije. U svakoj od polovica, koju je decumanus maximus označavao, nalazila se legija i ala saveznika, tako je tabor bio uređen za Rimsku vojsku. Šatori (tentoria) bili su od kože (sub pellibus durare). U svakom šatoru bilo je obično po 10 legionara (contubernium, contubemales). Nizove šatora dijelile se ulice (viae), a između šatora i nasipa bila je 200 rimskih stopa široka ulica. Nasip i ulaze/izlaze čuvala je straža (stationes, custodiae, noćna straža vigiliae i dnevna excubiae). Konjanici su u ophodnjama obilazili povremeno cijeli tabor izvana. Signali su se davali trubama: tuba, cornu, tibicina kod pješaštva, a lituus kod konjaništva. U taboru su se provodile sve vrste vojničkih vježbi, te je život u taboru nalikovao ratnoj školi. Kad bi se dao znak, da se podigne tabor, svi bi iznijeli na postrojavanje složenu opremu (vasa colligere), natovarili je na tovarne životinje i onda krenuli na hodnju.
Post je objavljen 07.02.2005. u 21:25 sati.