Ný Batterí
Probudila se kao i svakog dana svog zivota, neizbjezno, pocela sudjelovati u mazohistickoj navici vrste. Ne mozes, ne probuditi se. I pisati dalje. Ne mozes izvjeci sjebani osjecaj novog jutra koje samo potvrdjuje ono intuitivno shvaceno danima prije.
I tako je macak opet na pocetku i vise se ne vraca.
Sve je moguce preboljeti, kad prodje onaj osjecaj da trnes. Nema boli, ali ipak je tu i bojis se da ce se pojaviti.
Zelim biti riba pod ledom koja osjeca samo strujanje hladne vode i kuca svojim malim srcem kojem se nista lose ne moze dobiti. Riba ne moze zeljeti trcati, riba ne moze slomiti nogu na ledu, riba ne moze skopiti oci i ne moze plakati.
Niti ja ne mogu plakati, ali to niti ne zelim.
Godinu dana je puno, a ne radi se samo o tih 12 mjeseci. NE MOGU GLUMITI. Ne vjerodostojno, ne mogu samo dici glavu i izderati se u prazno da je sve u redu. Kurac je u redu.
Otisla sam na kavu koju nisam popila, nestale su 4 cigarete koje nisam pusila, tri cd-a nisam slusala. Film nisam pogledala. Novine drzala iz navike.
Poruku jesam dobila.
Ionako smo samo tako komunicirali. Prokleta civilizavija i mobilna komunikacija. Nikad realizirane rijeci.
Lazem.
Ne smeta mi to. Ponosni, potpuno trenirani virtualni psic, to sam ja. Citam, dakle, znam.
Citam emocije iz rijeci, recenica u chatovima, sms porukama. Vrhunska perverzija. Krajnja prilagodjenost uvjerima.
Otisla sam gore, iznad grada u novu kucu, sjela na rub prozora i gledala grad. Dvije cigarete.
Jedan kefir kasnije.
Pet poruka.
Dva spajanja na net.
Jedan zivot on standby.
Mislim da logicki postupam. Realno vjerojatno trebam odmor.