Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/jezdimir

Marketing

Keks i karakter

Blagdani su ostali iza nas. Tamo je trebala ostati i navika žderanja svega i svačega, bez kriterija sitosti, nutricionističke vrijednosti hrane ili njihove štetnosti po našu dugovječnost. Međutim, eto, nije. Zaboravila se prišlepati onome tko ju je i doveo, i što sad ja da radim s njom?!

Danas mi je prvi dan apstinencije od prekomjernog i nepotrebnog unošenja velike količine nezdrave hrane. Ne, to nije dijeta.

Mislim da mi je guzica u stadiju iz kojeg se još može vratiti u svoj prvobitni izgled, ali samo ako nastupim strogo i odlučno. Ne postavljam si nikakve nebulozne ciljeve. Moto mi je samo realno naprijed. Jest ću kad sam gladna, ali ne krašuljke ili šotice, domaćice, čokoladu, kolače niti išta slično. U uredu falabogu imamo i normalne hrane, jogurta, kukuruznog kruha, voća, sira i tako dalje. Dakle, nema potrebe da budem gladna, samo nemojmo da se ponovi epizoda od jučer kad sam, čitajući vijesti iz zemlje i svijeta, vlastoručno smlavila pola kutije domaćica. I to ne umjesto gableca, nego za desert nakon gableca, odnosno predjelo prije ručka. Glad nije imala veze s tim. Sve je to u glavi.

Potiskivanje želje za hranom uzrokuje stalne asocijacije na tu temu.

Kako plavuša ispunjava križaljku... Nije gladan, 3 slova - JEO.
Prolazim kuhinjom, uzimam čašu vode, a domaćice me zovu. Samo ću jednu, pomislim, jedna ko nijedna. E ne, neću. Baš nijednu. Domaćice su društvena bića, vole se socijalizirati s drugim domaćicama, prvo na tanjuru, zatim u želucu, a onda zajedno na izlet u Salograd.

Gablecujem bučnicu. Nisam na dijeti, kao što rekoh, samo nastojim izbjeći prežderavanje.

Kako plavuša ispunjava križaljku... Dio pribora za jelo, 3 slova - ZUB.
Opet u đir po kuhinji, po kavu. Domaćice cvile i leleču, ko sirene za Odisejevom posadom. Ma samo ću jednu, stvarno sam smiješna, osim što uopće nisam debela, glupo je toliko se maltretirati zbog jednog keksa. Otvaram kutiju, uzimam taj samo-ću-jedan keks prekretnice, pogledam ga u vlastitoj ruci i odložim.

Pa jebemu mater, na stranu pitanje težine i ostaloga, ali koliko čovjek može biti jadan, a da se ne može, potpuno sit, othrvati čokoladnim keksima!?! Kakva smo mi uzvišena bića, ljudi...

Odlazim iz kuhinje, ponosna, ali svjesna patuljastosti te pobjede. Sita, a odoljela desertu.

Uuu, al sam karakter.



Post je objavljen 14.01.2005. u 15:01 sati.