Možda i odeš jednog dana...
Budim se sa tvojim rukama ispreplitanim oko mog tela. Uzimaš ga u naručje i greješ vrelim dahom.
Mrsiš mi kosu trepavicama.
Topiš me mekanim usnama na vratu. Nestajem, uranjam u njih, vode me spretno, sigurno kroz čežnju...
Igraš se mojim željama i ostvaruješ jednu po jednu, pažljivo kao da su satkane od kristala. Toplim dlanovima hraniš mi dušu.
Čujem zvuk starih strahova kako se lome i pretvaraju u krhotine. Suze se dave u očima, naviru, nestaju od siline osećaja.
Prilazim ti bez sopstvenog oklopa, ogoljena do srži. Gola do srca, na sebi nosim samo osećaje i tvoje dodire. Hrabro bez zastajanja, kao da me nikada niko povredio nije.
Možda i odeš jednog dana... i odneseš sve moje bajke ispredene u mreži tvojih zagrljaja. Možda pobegne smeh kroz zidove našeg stana i zaboraviš kako da me čuješ kada sam nema.
Možda... i ne mislim o tome, ne plašim se.
Hvala ti na svakom trenutku, svih prošlih i sledećih godina.
Post je objavljen 19.12.2004. u 17:13 sati.