Nervoznim je pokretima prao ruke nad bijelim umivaonikom. Tragovi prljavštine slijevali su se niz porculan i u kovitlacu nestajali u ždrijelu slivnika. Činilo mu se da i Njegov život otječe skupa s tamnim pramenovima nečistoće. Možda bi tako bilo i najbolje. Definitivno bi bilo najlakše! Ali u Njegovom životu ništa nije bilo lako. Kako se mogao nadati da će drugačije biti u smrti? Pogled mu kliznu prema ogledalu. Jesu li to još uvijek Njegove oči?
Čemu produžavati agoniju? Nema smisla. Pola godine je konačna presuda. Pola od toga bit će u znaku patnje. Pola od toga u znaku mraka. Bolje pobjeći sada. Spasiti Nju. Svoju bol može podnositi, ali Njenu ne. Ona će razumjeti. Možda ne odmah, ali s vremenom….Shvatit će da je tako najbolje. Za oboje. Da, tako će učiniti. Preduhitrit će zvijer u sebi i otići pod svojim uvjetima. Sklopi oči i ukaza mu se Njen lik. Hvala, mila, za sreću koju si mi dala. Ovo je moj poklon tebi…
Ona
Čula je ključeve kako zveckaju negdje u dubini torbice, ali ih nikako nije mogla napipati. Ništa čudno. Ta potraga pred vratima je vremenom prerasla u mali ritual. Lice joj obasja smiješak. Da je On kraj nje ponovio bi svoju lekciju o organiziranosti i redu. E, danas će ga iznenaditi. Otišla je s posla ranije da spremi nešto posebno za ručak, zapali svijeće, položi mali znak pažnje na Njegov jastuk…Pa ne slavi se svaki dan X-ta godišnjica! Je li On zaboravio?! Napet je u zadnje vrijeme…vjerojatnu problemi na poslu. Ali nije važno! Danas će se opustiti i uživati u svojoj ljubavi. Hvala ti, Bože, na Njemu!
Konačno! Brava popusti i prvo što je s dovratka ugledala bila je Njegova jakna prebačena preko stolice. Već je stigao?! Nasmija se. A Ona je mislila da je zaboravio…Na prstima se ušulja u prazan dnevni boravak i produži prema sobi. Prođe joj toplota niz kičmu kad ugleda Njegovu kosu kako se prosula po jastuku. Spavalica…Usnama dodirne hladno čelo, i sa čuđenjem pogleda još uvijek sklopljene oči. Probudi se, mili, molim te, probudi se…