Zbogom svijete u snovima što zriš.
Tvoj život nalik tajni, gasne
u mom oku. Radosti, ti vriš
tuđim predvečerjem a glasne
uzdahe ove i ne slutiš. Moje oči,
utjeha patnika, tek jesen kasnu
naslute, ispranu od suza i bola. Noći,
skrati mi ove muke barem u snu.
Suza je moja uvijek sama,
srce vječno u slutnji, a tama
bolest koju sam odavno odbolovo.
Možda zaista nikada neće
zasjati tanani oreol sreće
nad mojim životom ni iz čega
što sam kovo.
Borivoje Đokić
Post je objavljen 05.12.2004. u 19:50 sati.