Prošlo je trinaest godina . Grad na Dunavu nikad više neće biti isti .
Koliko god se mi trudili , političari o tome pričali , analitičari analizirali , povjesničari pisali , jedan grad je umro , zauvijek .
Leži kao čovjek u komi , vegetira , umjetno održavan na suživotu ljudi , koji ne mogu i neće zaboraviti .
Vojske dođu i prođu , ostave pustoš u srcima i dušama , ostave za sobom srušene domove , nerodna polja , zapuštene vrtove .
Gospodari rata ili su umrli ili su u zatvoru ili u bijegu .
Običnom čovjeku , seljaku , radniku to ništa ne znaći .
Silovanoj i duševno ubijenoj djevojci , djetetu bez roditelja , roditelju bez djeteta , to ništa ne znači .
Kad izgubiš svoje snove , svoj dom , svoj život , dal i jedan OPROSTI može biti dovoljno jak , da oprostiš ?
Kad u savjesti nosiš krv i suze , i kad te prate sjene gdje god pođeš , dal možeš tražiti OPROST .
Vukovar je umro 18.11.1991 godine .
Sječate li se ?
Post je objavljen 18.11.2004. u 14:34 sati.