Sto se desava?
Sto ima kod mene?
Kako sam?
Jesam li uopce ziva?
To su pitanja koja su mi se postavljala u zadnje vrijeme od raznoraznih ljudi, od onih koje prvi put u zivotu vidim do onih koje znam 5 godina pa se dugo nismo vidjeli niti culi ....
Moji antidepresivi toliko zbunjujuce djeluju na mene da osjecam kako prezimaju kontrolu nad mojim zivotom, meni je to dobro jer se mogu odmoriti i pustiti neka oni to sami rijese ...
Trebam napuniti baterije i odmoriti svoje zivce, svoje srce, svoju dusu i um ...
Javio mi se bivsi rekavsi mi: Sve ce biti dobro i zagrlivsi me cvrsto ... ALi ja znam da nece biti dobro, jednostavno nece jer veze s narkomanima ne potraju, ja ne zelim biti ona koja ce hodati s narkomanom i koja ce mu zaradivati novce za dop ...
Ja zelim normalnog decka s kojim cu se moci smijati i zezati, s kojim cu se moci razgovarati na najnormalniji moguci nacin i s kojim cu moci voditi ljubav bez da se nakon seksa odmakne od mene i pusti me da lezim ili sjedim drhteci na hladnome zraku bez njegova zagrljaja ...
Nasla sam i takvo nesto ali takvo nesto ne zeli mene za vezu ... Kao da sanjam ... Kao da sanjam neku groznu nocnu moru i drhtim i placem u snu ...
Ne zelim vise savjete jer mi ne sluze ni za sto, nikada ih ne primjenim na svoj zivot, priznajem, a ne zelim niti sazaljenje jer me to zivcira, osjecam se kao necija bljuvotina na kisi slusajuci kako me ljudi zale, samo zelim zagrljaj, nije mi vise bitno niti kojeg je spola, niti koje je namjere, samo zelim zagrljaj, zagrljaj jedne normalne osobe koja nema probleme, zelim da to prede na mene kroz zagrljaj, zelim da me zagrli netko pun energije ...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.