U što starimo?
27.09.2008., subota
"Heroj ulice"
|
Bila sam uvjerena da je to starac od kojih 65-70 godina. Njegovo smežurano lice i pogrbljeni hod odavao mi je takav zaključak. A onda sam čula da je u srednjim 50-im. Prosijed, s kapom na glavi, teško bi itko mogao povjerovati da nije tek obični starčić. No, očito je alkohol učinio svoje, starčić je tek srednjovječni gospodin, u što je teško povjerovati, ali zaista je… Piva u trgovini je ipak dovoljno jeftinija da bi pojedinci umjesto birtije birali trgovinu i tamo se opskrbljivali tom dragom nam tekućinom. No, ono što mene uvijek ljuti jesu ljudi koji piju ispred te trgovine. Jedna od gorih stvari kad idem u lokalnu trgovinu jest upravo to što pijanci (mislim da ih mogu slobodno tako nazvati) kupuju pivu u toj trgovini i onda je piju ispred trgovine. Čak ni godišnje doba nije bitno, uvijek su ispred, uvijek nađu neko mjesto gdje će se smjestiti sa svojom bocom, a ja ću ih krajičkom oka pratiti, pogotovo ako se nabiju na sami ulaz u trgovinu. Možda me osim njih samih ljute gazde trgovine koji takvo što dopuštaju. Znam da to nije običaj pred svakom trgovinom, dakle može se tome stati na kraj, samo gazda treba obaviti svoje i maknuti takve ljude s mjesta zločina… Jedan od ljudi koje redovito viđam pred trgovinom s bocom u ruci je upravo spomenuti starčić kojeg je zub vremena već odavno nagrizao. Vjerujem da njemu popijena piva doma ne bi ništa značila. Njegov stil života je upravo pred tom trgovinom. Možda mu ni ja ne bih mogla oduzeti takvo zadovoljstvo, ali me strašno ljuti što je svaki put na tom istom mjestu. Trgovina s lokalnim pijancima se pretvori u običnu birtijetinu u koju idem samo kad moram, srećom imam i bližih trgovina (tj. trgovinu) koje su mnogo ugodnije, iako su zapravo smještene do birtije, ali štaš… Naš starčić koji tako provodi dane sjedeći pred trgovinom je ratni invalid i ima relativno dobru mirovinu, pa mogao bi otići i u birtiju, ali kao što rekoh-njegov stil života je upravo pred tom trgovinom. A što se tiče invalidnosti zaradio ju je ni kriv ni dužan. U doba svađe između dvije strane šetao se na obje fronte. I tad je pio, tako da mu je bilo svejedno gdje se nalazi, glavno da se pije. Jednoj strani je pokazivao dva prsta, a kad bi prešao na drugu pokazao bi tri prsta. Nitko ni tada nije mario za pijanca koji nikome ne čini ništa loše. Valjda je i tada nasmijavao ljude, mada mi nije jasno što je tu smiješno, ali što ljudi imaju više briga to su spremniji izrugivati svakog slabijeg od sebe. I tako je naš starčić negdje između dvije vatre zaradio ranjavanje, u prolazu rekla bih i postao jedan od mnogih koji su dobili mirovinu, a da pušku nisu ni uzeli. Tko mu može zamjeriti? Starčić živi u stanu bez prozora, televizora, svega onoga što je nama svima nužno za mirno preživljavanje, no ne. Kod njega je najbitnija ona boca, a kad mu se prispava stane uz jedno drvo, obori glavu na njega i spava kao da nema nikakvih problema. A ljudi kao ljudi, gledaju, komentiraju, pa u krajnjem slučaju i pišu o tome (da, ta sam) bez neke želje da se takvom čovjeku pomogne. Jer pomagali su njemu, ali znate kako je to s pijancima. Dok su trijezni dopuste oni da im se uredi i stan, da im se digne mirovina, no kad se ponovo napiju ode sve k vragu, razbijaju se prozori, televizor se proda za mizeriju, a pjevanje i uznemiravanje susjeda ide do tolike mjere da se pojedinci sele iz tog susjedstva. Sve što za njih postoji je ona boca alkohola i ne vide svijet oko sebe, kao što ni svijet ne želi, katkada, vidjeti njih. Koliko će starčić još živjeti doista je upitno. Koliko znam, njegov dnevni unos kalorija je vjerojatno manji od moga doručka. Možda je njemu ta količina hrane dovoljna za preživjeti, no ono što organizam neće trpjeti je sigurno alkohol koji će ga dotući. Za njega nema pomoći. Godine su prošle, njegove pedesete godine i nisu neka velika brojka, ali njegov izgled odaje da ima barem 65. Ono što si je sam napravio od života ne bi mu mogao nitko napraviti. Oni koji mu žele pomoći već su digli ruke od toga, prepušten je sam sebi i boci od koje nema pomoći. Ali kako to reći nekome koji čitav život traži spas upravo u toj boci…  |
13.09.2008., subota
Opet zbog viška kofeina...
|
Ja, koja se bojim grmljavine, upravo otvorenog prozora (pitanje je kako ću ga zatvoriti) osluškujem kako grmi. Kamionđija je upravo projurio ulicom, a u sobi je nesnosna sparina. Bit će kiše… S kavom sam i ovaj put pretjerala, ponavljam se… Ovo bi mogao biti jedan od onih starih glupih postova kad opisuješ što se radi, kako "nadobudno"… Iako grmi i polako osjećam zrak koji ulazi kroz otvoreni prozor, svejedno mi je vruće, užasna sparina… Možda je zaista vrijeme za jesen, za zimu, za kaputić, za kapu zbog koje se neću ošišati, a u ljetnim danima sam upravo za tim čeznula… Pitam se bih li smjela sad izaći na ulicu i pogledati u nebo, uvjeriti se da grom neće u koprive… Ovog ljeta sam bila na koncertu usred kojeg je grmilo, sijevalo na sve strane, a ja sam se trudila pobijediti strah. Drugačije je bilo kad vidite kako sijeva, ali uz mjuzu ne čujete kako i grmi pa sam nekako preživjela. No, kad je nestalo struje, glazba utihnula, pljusak projurio, no i dalje uz sijevanje i grmljavinu, trebalo se dovući do auta, eh to je već bio problem. Trčala sam kao luda, onako bez kondicije, zadihana, uplašena, još jednom se pitam otkud toliki strah spram grmljavine?… Da, sjećam se, jednom davno na ovom blogu sam napisala kako imam PTSP…  |
07.09.2008., nedjelja
R.I.P. Dino
|
šteta, još jedan glazbenik je otišao...ali između svega što je ostavio iza sebe je i ova pjesma koja će živjeti i živjeti...LJUBAV SE ZOVE IMENOM TVOJIM... |
