Sinoć vam se ja vozam biciklom okolo naokolo i mislim si kako je relativno sve pusto i kak je Dinamo mogo skoro skinuti Arsenal. I tako se vozam oko Zatišja i Antunovca na Trešnjevci oko 00:30h i čujem neki cvil iza auta. Gledam koji vrag je sad to, vanzemaljci me došli otet ili neki tip u mraku drka, a ono mala namiguša se trese i leži jadna ispod auta. I snimi ona mene papka kako ju gledam i odmah mi dođe pod noge i gleda me s onim ogromnim okicama, a ja si mislim, "joj ne nasjest ću na namigušine fore". I ja ju malo pomazim, kažem joj drži se i krenem dalje. 50 metara dalje čujem nešto šuška iza mene, a kad tamo namiguša diskretno trčkara u mom smjeru. Ja ubrzam tempo, a ona bogami može isto potegnuti, pa piči opet iza mene. I sad smo već na jebenoj Ilici i meni knedla u grlu. Okrenem se i vidim malu namigušu kako kreće preko crvenog i ja bacim bicikl, skočim na cestu, napravim kolut, pa premet, pa kolut, pokupim namigušu sekundu prije auta, još jedan kolut i nazad na bicikl. I tako papak i namiguša ruku pod ruku u istom smjeru. I namiguša stigla u goste meni i Bono bluesu, a Bono blues je bio jako sretan što ju vidi. On i njegov mali donji Bono blues također. Nahranila se namiguša, napila vode, popišala, posrala i otišla spavati.
Danas smo namiguša i ja uporno lutali Trešnjevkom nebi li našli njenog vlasnika. Objesili mi čak i plakate. Ali izgleda da su vlasnici otišli na more uz pretpostavku da se namiguša ne voli kupati u slanoj vodi. I tako ove večeri namiguša opet spava, jede, pije, piša i sere. A nebi bila namiguša da nije svima srce zarobila i borimo se svi da joj nađemo novog papka, jer Bono blues ne želi još biti tata.
Namiguša vam zahvaljuje: Na trudu, na društvu i volji. Sada trči po Varaždinu, ima veliko dvorište i dobre ljude da ju maze i paze....

Namiguša vas sve pozdravlja.....i kaže zbogom.

Svi nose neke pederice u zadnje vrijeme.
Ženske nose neke moderne, sašivene, pretjerano velike, pretjerano male, sa šlicom, bez šlica ali s gumbima, crne, roze, sa slikicom, sa bedževima itd.
Frajeri nose neke manje feminizirane, više feminizirane, nike, adidas, schumaher i ferarri, sa pretincom za mobitel, sa pretincom za cigare, s puno pretinaca ili bez pretinaca.
Ja sam vam više tradicionalni tip. Ja volim svoje stvari u svojim džepovima. Uvijek je tako bilo. Odričem se komfora u hlačama, ne zato što imam nešto osobno protiv pederica, već zato što imam jednu naviku koju ne volim mijenjati. Naime, uvijek kad ju pokušam ukinuti neki kurac pođe po zlu. O čemu se zapravo radi?
Obično su 4 džepa po paru hlača(barem u onima koje ja nosim cijeli život). Moja jutarnja procedura se direktno odnosi upravo na ta 4 džepa. Nakon što navučem hlače, esencijalne stvari za provedbu dana ulaze na svoje točno predviđeno mjesto (po mojoj nekoj bolesnoj matematici).
Mobitel(lijevi prednji), Novčanik(desni prednji), Cigarete+upaljač(lijevi zadnji), Ključevi od auta i stana(desni zadnji).
Te "lokacije" sam si odredio još dok sam bio klinac i danas mi ruke već same razmišljaju ovisno o potrebi određenog predmeta. To je zapravo veliki problem, jer to znači da mi mozak više apsolutno nema veze s ovom tjelesnom funkcijom. Vjerovatno je taj dio mozga zakržljao i otpao.
E sad kad ste upoznati sa situacijom vratimo se na priču.
I tako ja vidim svi nose pederice i super im je. Sve je praktično i guza im diše, prepone su prpošne i tome slično. I tako mi i cura mog života isto uzme pedericu i sve nosa u tome i njoj je također super. I par frendova isto se šepure sa svojim pedericama, maze ih i paze.
Ljudi, ja vam uz takav pritisak i napad pokleknem. Uzmem ja jednu staru pedericu od cure mog života i počnem ju futrovati. Ispraznim sve džepove i napunim pedericu do vrha. U jednom trenutku mi se čak učinilo da je lijevi prednji šapnuo: "Izdajico...zašto?"
Ne obazirući se, opojasam se sa novom prijateljicom i sav sretan šetam po stanu. Gledam, hoću je staviti desno...ili da ju stavim lijevo...možda da ju kao nabacim da visi ko kauboju...ili možda da ju furam oko ramena. I tako vesel ostavim pedericu na stolu i čekam prvu priliku da je prošetam u javnost.
Pozvoni mi cura mog života i kaže: "Ajde daj požuri, idemo do trgovine prije neg se zatvori." Ja navučem hlače i izletim van. Zatvorim vrata i učini mi se da čujem desni prednji kako govori: "Evo ti na, pederu." Ostatak zakržljalog dijela mozga pošalje jedan jadni impuls u glavu i ja shvatim da sam upravo ostao zaključan ispred stana, da je pederica sa svim stvarima na stolu u stanu, da je pas zaključan u stanu, da je cura mog života ostavila rezervne ključeve u svojoj pederici(koja naravno stoji odmah pored moje). Hladan znoj se počne slijevati preko mog čela i kreće epska serija psovki na račun pederica, feminiziranih muškaraca, modernog doba, vrata bez kvake i ostalih sranja koja su mi u tom trenu pala na pamet. Lijevi zadnji je pakosno umirao od smijeha.
Nervozan i jadan gledam s parkinga psa kako u očaju bleji kroz prozor. Otvoren prozor. Širom otvoren prozor. Hm, možda kroz prozor. Ima dobrih 5 metara do gore. Da sam bar Sport Billy pa da mogu stvoriti ljestve iz svoje pederice, KOJA JE ZAKLJUČANA U JEBENOM STANU! Desni zadnji mi vikne: "Majmune ovamo." Gurnem ruku i izvadim ključ od Paklene naranče Ivo. Kako do vraga? Pa sve sam stavio u pedericu. Mutiranim džepovima su izgleda napokon nakon svih ovih godina narasle ruke. Gledam u Paklenu naranču Ivo, pa gledam u prozor. Palim Paklenu naranču Ivo i parkiram ga drito ispod prozora. Penjem se na krov. Zovem curu svog života da mi se pridruži na krovu. Stavljam ju na svoja ramena, dižem ju ko akrobat na dlanovima i bacam ju kroz prozor. Ponosno koračam prema stanu, vadim sve iz pederice, vraćam u džepove i bacam pedericu u smeće.
Nikad više. Nikad više...kažu džepovi i zaplješću svojim malim rukicama.