Sanjajući ...

ponedjeljak, 13.11.2017.

no.438

Sanjala sam neki dan svog dostavljača novina. Onog koji raznosi Večernju zvijezdu od vrata do vrata. U nekom drugom snu. Onom na javi.
U ovom snu dok sam spavala bila je neka sasvim uobičajena scena. Mislim da smo plesali. Bilo je fino osjetiti njegove ruke oko mene. Davnjikavo je bilo sve to ali još uvijek mi je privlačan. I dok sam budna.
No sada sanjam. Zaboravila sam glazbu ali bila je dobra. Strastvena. Baš kao što je bio i naš poljubac. U snu . U snu. Dok sam budna na žalost nisam nikad … Sanjam dakle, ljubimo se i mislim si baš je tako kao što sam i zamišljala. Sanjam dalje svašta, puno situacija kako to već mozak smisli i vozi dok smo bez svijesti.
Probudim se.
Probudila sam se, ustala, izvela pse šetnju i u liftu na povratku doma, sjetim se sna. Uhvatila me toplina i mali osmijeh koji nam se pojavi na licu kad razmišljamo o tim nekim osobama.
Razvukla sam osmijeh jako, nasmijala se na glas.
Jer u snu nosio je nečiju tuđu odjeću … nosio je crvenu krariranu košulju.
Zaljubila sam se.

13.11.2017. u 12:01 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Komedija je, ako tragediji dodamo vrijeme.

Art is the most intense mode of individualism that the world has known.

The right to appear ridiculous is something I hold dear. (Bono)

Svatko od nas stoji sam pod nebom proboden zrakom sunca a večer već je tu.

LUDA ŽENA

Neću pjevati pjesmu Maju
Ona treba biti vesela
Čekati ću do Novembra
I otpjevati pjesmu o sivilu

Čekati ću do Novembra
Jer to je moje vrijeme
Izaći ću u smrznuti mrak
I pjevati nalošije što znam

I svi ti mali ljudi
Zurit će u mene i reći
"Ovo je ona luda žena
Što nije željela pjevati Maju."