Sve je ostalo tišina ...

subota, 12.08.2017.

Zaključak je očekivano na kraju

no. 438


Mrak je u dvorištu a male lampe iznad svakog stola rade atmosferu. Posebnosti, svečanosti. Zapravo samo alkoholom zalivene stvarnosti. Iako sjedim za stolom i sudjelujem u razgovoru nisam uistinu prisutna. Moj pogled je zaljepljen za visoku crnu pojavu koja šeće gore dolje i donosi gostima narudžbe. On radi ovdje, ne poznajem ga, želim ga. Barem mislim tako. Mislim? Osjećam? Trebam? Ne znam. Visok je kao što želim da je. Ima lice keltskog ratnika i kad mi kaže bok znam da pocrvenim.
Sad sjedim za stolom sa par ljudi; smijem se, pijem …. pijem …. pijem …. i što više pijem manje govorim a svijet se mijenja.
Sve ok? Upita u prolazu. Oh da da … sve je ok, ako bi samo bio dobar i uzeo me tu na stolu bilo bi lijepo od tebe.
Ok? Zovi za slijedeću rundu. Nema problema. Osmijeh, pogled u pod i bježim natrag. Jer to je nešto što ja radim. Bježim.
Noć se razvukla. Alkohol mi je doveo vangoghovu zvjezdanu noć iznad glave i orkestar na mjestu velikog roštilja. Glazba miriši zamamno. Kad bih bih barem mogla naručiti njega. Sirovog kakav je.
Ustajem i teturam po hodniku prema toaletu. Hodnik se sužava i negdje u dnu nazirem crnu košulju raskopčanu taman kako zamišljam kada zamišljam. Ostale ću gumbe ja. Jedan po jedan polako. U trenutku kada prolazim kraj njega stanem. Pogledam u drugu stranu da pobjegnem no zaustavi me i nasloni na zid.
Poljubi me. Kaže.
Podižem se na prste i lagano pristisnem usne na njegove.
Ne tako. Poljubi me kao da to zaista misliš.
Pogledam ga. Naginjem glavu. Srce šalje pulseve na svaku krajnju točku moga tijela. Rukama obujmim njegovo lice povučem ga k sebi i jezikom napravim prolaz u njegova usta. Podivljam. Privučem se uz njega i dubokim uzdahom popratim to što se naslonio na mene cijelim svojim tijelom. Ljubim ga divlje. Pušta mi. Ne poznajem te. Govorim između daha. Ne poznajem te a želim te. Zaustavlja me. Orkestar prestaje svirati. Naginje glavu. Polako me poljubi, polako , polaaa … aaa ko … a zatim obliže usne kao da je nešto fino pojeo. Pogleda me a zatim pušta.
O draga draga djevojčice. Kaže.
Djevojčice?
Nemaš pojma o muškarcima.
Nemam?
Mi nismo keltski ratnici.
Niste?
U hodniku smo ispred vecea.
Zar jesmo?
Najbolje da se vratiš. Kaže i prođe prstom duž mog lica kao da tetoši dijete.
Vraćam se za svoj stol. Smijeh se nastavlja. Alkohol teče i dalje ali VanGogh je postao obično nebo. Znam na što je mislio.

Ali ja to NE MOGU.