utorak, 22.06.2010.
Spremna sam
no.390
Vani je mrak. Noć, vlažna i topla. Vjetar nosi grane stabala i lišće ulicom, negdje u daljini čuje se auto alarm koji je podivljao.
Ona zna da je On ovdje.
Novinski papiri lete naokolo, pas iz stražnjeg dvorišta laje bez namjere da prestane a nebo, nebo je kobaltno plave boje.
Naglo raširi dlan i ne osjeća više drveni držak na koži. Napravi korak.
Oči širom otvorene, dah tih, neprimjetan. Kako hoda sijeva nebo iznad njene glave. Šum lišća sakriva sjenu na još par trenutaka a onda Ga ugleda.
Desnu ruku polako prinosi svom vratu i lagano odmotava šal kojim ga je ovila. Pušta da ga vjetar odnese. On stoji nepomično a sve joj je bliže. Njen vrat je gol. Osjeća dah na svojoj koži. Okolina se pretvorila u vrtlog sa njima u centru. Zatvorila je oči kada je osjetila njegove užarene usne na vratu.
Nastao je mir.