ponedjeljak, 15.02.2010.
Ne znam plivati.
no.374
Obje plahte bijelog prazne su i čekaju da se nešto dogodi.
Vjerujem u sebe ali si ne vjerujem.
Zbog toga sjedim u gumenom čamcu ispod vodopada.
Čuješ li buku zbog koje si ne čujem misli.
Popila sam kavu. Sada ću složiti krevete.
U maloj bilježnici po kojoj sam prekopavala malo prije pronašla sam citat iz jedne knjoge koju sam davno pročitala.
Knjiga se zove Neznanci iz snova.
...'' na putu onamo stala sam se pitati je li jadno što živim tako ograničenim životom, pa promjene mogu tražiti samo putem kupnje cd – a i videokazeta.''
Ruka iz prošlosti opalila mi je šamar.
Bijelu platu papira umrljala sam sa par nesuvislih redaka.
Bijelu plahtu nategnutu preko kreveta?
Visok muškarac i njegov sexy glas.
Taj dio dolazi sa video kazete.
Sanjala sam neki dan malu bebu. Osjetila sam prema njoj veliku ljubav.
U snu sam znala da je ona bila dio mene, da je moja.
Možda bih i bila žalosna da me neka druga činjenica nije ražalostila više kada sam se probudila. Naime, sanjala sam i bebinog tatu.
Koja kraljevska ironija.
Gasim kompjuter.
Idem spremiti sobu.
Zatim spremiti ručak.
Spremiti sebe.
Prrrrrrr.