srijeda, 14.10.2009.
What dreams may come.
no.357
Iako nema nikakvog razloga zašto bi to bilo tako - tako je.
Pečem neki kolač. Raspored elemenata u kuhinji jednak je realnom. Sudoper, elementi, štednjak.
Uz štednjak na malom štokrlu sjedi on. Raširenih nogu i laktovima naslonjenim na koljena. Kosa je ona njegova kosa, ali ga ja u tom trenu ne primjećujem.
Brbljam nešto o osjećajima sama sebi u bradu i nosim protvanj u pečnicu. Stavim protvanj unutra i zatvorim vrata i tek tada primjetim da on tamo sjedi.
Stojim dakle ispred pečnice i kažem mu:
Ali ti ionako nemaš pojma što su to osjećaji jel'tako?
Istog trena kada sam to rekla postalo mi je žao jer pogledao me tako tužno sa izrazom bolne samospoznaje.
Totalno filmski rez. Stojimo na mom balkonu. Balkon je jednak onom realnom svijetu. Pet jablanova se ljulja lijevo desno na vjetru, nebo je predivno. Moja glava je na njegovim prsima, sasvim sam priljubljena uz njega, on me obgrlio rukama, oboje gledamo prema jablanovima.
Totalni mir.
Osjećam toplinu njegovog tijela na svom licu. Sretna sam.
U tom trenu kažem:
Zar nismo mogli od početka ovako nego ona sva sila gluposti između, zadjih par godina?
A onda se on nasmijao lijep sav kakav je ( ljepota je bila jednaka onoj u realnom svijetu ) i odgovorio mi.
Ovakve snove dugo nisam imala.