nedjelja, 27.09.2009.
Erase please, erase.
Gledala sam teve. Ispohala sam meso. Nisam se smijala.
Pokušala sam napraviti razliku između realnosti i stanja u kojem ja živim. Gledala sam film o rudarima koji sviraju limenu glazbu. Prepoznala sam se u njihovom dirigentu. Dok je sve išlo kvragu, on je samo mislio na orkestar. Okolo su ljudi dobivali otkaze, gubili dostojanstvo, pobirali batine ali on je samo želio dirigirati.
Razmišljam koliko je to dobro.
Neki dan je prijateljica iz srednje škole totalno dobronamjerno na fejsu objavila par fotki naših ludorija iz srednje. Htjela me razveseliti. Nije ona kriva što me uhvatilo kretensko raspoloženje. Što se vreća koju sam zapečatila raspala i sve se opet prosulo po meni.
Došlo mi je da vrištim, da urlam da nestanem na toliko dugo dok opet sve ne zaboravim. I bilo bi normalno reći, ma to su srednjoškolski dani, tko tada nije bio blesav. Ja sam u nekim stvarima ostala toliko blesava da bijega na žalost nema. Najviše me bole propusti. Boli me onaj predivan dečko iz prvog razreda, dok sam ja bila četvrti, crne kose i crnih očiju. On me boli najviše od svega. Boli me što sam mogla sve a nisam ništa . I opet počinjem a ne želim.
NE ŽELIM.
Mogla bih ovu pjesmu koja trenutno svira slušati zauvijek. Osjećam da me filtrira. Da izvlači sve što ne valja i odnosi sa notama tko zna gdje. Nevažno. Daleko.
Ne želim. Iskaljivati se na ljudima koji nemaju pojma što se događa. Niti ne smiju znati.
Željela sam prijateljstvo ali ne mogu. Ne mogu, baš ne mogu sa jedinom osobom koja je savršena osoba da mi bude najsavršeniji prijatelj. Jer sam mislila da je on TAJ napokon. I jest.
Samo jednoj drugoj.
Što ima nova pita se nebeski gledatelj moje životne sapunice.
Ništa dragi. Svaka epizoda završava istim raspletom. Glavna junakinja gubi obraz, gubi dostojanstvo gubi sebe. Laže i bježi.
Ovih dana bježim u osmijeh dotičnog gospodina poliglota. Očarao me glumom. Opet ništa nova rekli bi najvjerniji gledatelji i ne bi se prevarili. Talent, mogućnost i hrabrost to je ono što me privlači.
To je ono što sam nekad htjela i ja. I mogla sam da nisam kukavica.
Možda je vrijeme da objesim neke stvari na klin. Da se pomirim sa svijetom. Sa Bogom, sa sobom. U redu je, shvaćam. Boli, plačem, ali shvaćam. Ljudi su RAZUMNA bića.
Nema ljubavi, ne za mene. Bog me voli. To znam jer osjećam ali ne pričam o toj ljubavi.
Trenutno su mi misli fatalne i zato sva ova nezadovoljna slova.
Nestala sam. Unutra sam i želim van. A ne znam kako.
Definicija ludila: raditi jedno te isto cijelo vrijeme i očekivati promjenu.
LUDA SAM OČIGLEDNO.