subota, 19.09.2009.
Ištekaj se i bježi.
no.352
Ostavila je još jednu ljubavnu poruku. Ljubičastog osjećaja pobjegla sam dalje. Natrag. Na lažnu livadu na kojoj sam naslonila žuti bicikl na ogradu. Odmah tamo kraj bunara. Imam par krava i nešto ovaca. Imam i svinju. Sadim artičoke a danas sam pokušala sa rižom. Spavam u alatnici. Na lažnim farmama također je teško sagraditi dom.
Pronašla sam sasvim nenadano jednu video kazetu. Pogled, glas, ljubav i onaj osmijeh kad mu nos ode u špic. Dom je tamo gdje je srce. On nosa moj dom naokolo sa sobom očigledno.
A onda bijeg, naravno.
Sasvim nenadano zakoračila sam u mrak. Na kraju hodnika čula se glazba. Nisam ušla. Primakla sam lice i promatrala. U dvorani nije bilo nikoga osim njega. Gledao se u ogledalo savršeno miran. Koža mu je svjetlucala orošena znojem, na vratu titrala je žila kucavica. Upravo je stao. Disao je duboko. Gledao se u oči. Zadržala sam dah da se ne bi odala . Ionako me pokrivala glazba. Osjećala sam se kao damu kradem jedan savršeno intimni trenutak ali nisam se mogla pomaknuti sa mjesta.
Ispružio je ruku sa otvorenim dlanom prema gore. Dotaknuo lice i sasvim polako prošao niz tijelo. Zatvorio je oči i pričekao trenutak u pjesmi koji mu je odgovarao. Udahnuo je i tijelo mu je krenulo za rukom. Ne sjećam se više glazbe. Sjećam se bubnjanja u sljepoočicama i trnaca koji su se sjurili niz moj vrat. Sjećam se njegovih kretnji i paranja zraka kada bi se u pirueti zaustavio tik uz pod. Sjećam se bijele potkošulje natopljene znojem i crnih očiju koje su fokusirano jurile dvoranom.
Sjećam se sebe kako sam banula u dvoranu i kako je stao on i kako je stala glazba. Sjećam se kako me gledao i disao i kako mi je bilo vruće.
I sjećam se kako sam otvorila usta, ne znam otkuda izvukla hrabrost i rekla:
'' Hoćeš li plesati sa mnom? ''
Naučila sam prevesti rečenicu sa španjolskog i provesti je u djelo.
Trenutno je dvadeset tri sata. Možda odvedem peseka van samo da osjetim vjetrić na licu. Nisam napisala ništa. Što se tiče fejsa ne bih smjela biti dirnuta takvim stvarima jer nije to moja priča. Na ušima imam slušalice. Govori mi da je njegov otac bogat i da mu je dao ključeve Kraljevstva božjeg. Ponudio mu je sobu tamo ali on je pobjegao na stražnja vrata i bacio ključ.
Ono što mene dirne, što mi naježi kožu, što mi zamagli oči i što me smiri. Nakon svega, nakon udaraca po tipkama klavira koji me dovedu do stanja predaje on kaže da po prvi puta osjeća ljubav, osjeća se voljenim.
I to je dosta. I to je dosta.
Sada razumijem.