Sve je ostalo tišina ...

utorak, 28.07.2009.

Do it or do it not there is no try ( Yoda )

no.342

09.25 M.S.
Rijetka su vremena kada ja ovako zarana sjedim i nešto pišem.
U trenutku zaključujem da je osjećaj vrlo zadovoljavajući. Ili barem tako mislim.
Mislim o osjećaju. Zanimljivo.
Uglavnom.
Nemam pritiska iza sebe, iznad sebe jedino malo, malo unutar sebe ali kroz dan će i to vjerojatno izblijedjeti.

Uvijek shvatim u ovakvim trenutcima da je za pisanje zaista potreban mir. Zbog onoga u glavi. Ionako sve juri sto na sat, pojačano okolinom, glazbom, televizorom i ljudima uokolo koji vrište.
Biti sam na ovakav način je luksuz. Anomalije se javljaju u obliku blage psihičke poremećenosti ili nazovimo je navikom, na način da stalno očekujem neki povik, zazivanje ili nešto treće, uglavnom vrlo glasno i destruktivno.

Dakle evo trenutka u kojem sam zaista sama u miru i trošim ga na objašnjavanje.
Vrlo tipično za mene.
Meni je glava kao neka vreća puna svačega. Nemam sekunde a da o nečemu ne razmišljam i to većinom ne svojom voljom. I sad kad je vreća preko reda napunjena treba je malo pretresti da se stvari nabacane u nju stalože.
Upravo sam upotrijebila preneseno značenje.

Svaki čas trebao bi zazvoniti telefon a ja bih trebala odgovarati na neka bizarna pitanja.
Znam.
Ne znam.
Da, da, naravno.
I ostala birokratska sranja.
Ne mogu si pomoći a da ne pomislim, da onome koji uživa u birokraciji zaista fali dio duše.

Znam gdje se Lucifer sakrio nakon pada. Rascijepio se na milijune dijelova i sakrio po administracijama diljem planete.
Fuckin cock suckers. Igranje Boga na najnižim granama ljudskih ophođenja. Fuj.

Nisam često ovdje ali moj prezir naspram toga je toliki da i ovo malo jedva podnosim.
Mrzim to usiljeno smješkanje i kimanje glavom.
A lijepo sam počela. Trudila sam se.

Fejsbuk.
Previše sam na fejsbuku i moram se od toga odviknuti. Tamo nema ništa što bi me trebalo držati zalijepljeno za kompjuter,
I uvijek ista priča. Svo pisanje svede se na nulu kad je žica utaknuta u lap jer stalno idem online i čačkam po fejsu.
Fuck fejs. Zarobio me. Nikad neću izaći van dok je mjesto za lapom slobodno. Koja žalost.

Izaći van je isto postao pojam.
Nekadašnja kontradikcija počela se prevaljivati na jednu stranu. Koliko god to loše ili dobro bilo. Godine. Navika. Što god. Ali nemam potrebu za ljudima više kao nekad.
Neke lekcije sam naučila i to gradivo mislim primijeniti. Sve ima cijenu pa tako i moj mir, moja duša i ja sama cijela. Zaustavila sam se od nasrtanja na vjetrenjače i rekla tko vas j***, sada znam da ne moram preko vas i jednostavno ih zaobišla.
Zaobići vjetrenjaču. Kako se to ranije nisam sjetila.
Ne mogu više lagati sama sebi i drugima. Ne mogu i ne želim. Zbog sebe jer sam se umorila.
''Neka vaša bude crna ili bijela, neka vaš odgovor bude Da ili NE nikad ništa između.''
Dobra knjiga naravno uvijek je u pravu i sada shvaćam značenje tih riječi.
Zašto govorimo Da kada mislimo Ne i obrnuto? Samo zbog drugih i naravno svog Ega. Ako nešto ne želim uvrijedim nekog ili si presudim takvom odlukom i sve se to vraća na mene. Treba doći na tu razinu da se to prihvati kao činjenicu. I ne bi bilo teško da nemam zdrmani Ego. Riječ je o uvjetovanom ponašanju, o psihi od koje ne mogu samo tako pobjeći.
Opravdavam li se time. Da. Mislim da imam pravo ali također mislim da se kukavički stalno na to izvlačiti. A upravo i to radim.

OPEN YOUR EYES.

Kako ćeš prodrijeti do ljudi i oni do tebe ako se sa njima ne baviš. Koliko je arogantno odustati od ljudi? Jako.
Volim ljude. Volim početnu ideju što smo morali biti. Mrzim ono što jesmo. Zaista.
Ovo prvo je Božje, ovo drugo je naše.
Prijateljica me pita; pa dobro kako možeš vjerovati u Boga?
I to prevali preko usana samo tako.
Vjerujem u Boga jer vjerujem u ljude, Vidim Ga u ljudima. Vidim IDEJU.
Sve ostalo što se događa je od Čovjeka. Od ljudi i njihovih ideja.

Mogu pisati do sutra u što smo se pretvorili. Ja bih voljela da živimo kako je zamišljeno.
Daleko smo od toga, ustvari nikad nitko nije tako živio. Dakle želim nešto nemoguće.

EGO SUM.

Teško je stalno biti na nekoj zadovoljavajućoj razini. Meni se ne da jer je to većinom laž.
Ne želim provoditi vrijeme sa ljudima sa kojima moram vagati što ću reći, smijem li reći i brinuti se hoću li ja sad tu nešto ispasti glupa. Jer se svi tako prokleto drže pametnima da to nije normalno. A ja sam pušila tu priču. Da su pametni a ja nisam. A znam da jesam.
I ne želim više živjeti u strahu.

Živjeti u strahu je živjeti na pola. ( Buzz Lhurman )

Opet moja linija manjeg otpora? Ovaj puta ne. Zaista, samo naučena lekcija.
Ne zatvaram se, naravno. Ali odustajem. To nije ono odustajanje kad čovjek kaže; ma dižem ruke od svega. Nije. Samo sam napravila odmak i to je to.

Sve ovo ima ton pravdanja. Da istina je. Pravdam se ali sama sebi. Zašto sam bila takva i ovakva. Ma još uvijek sam samo što sada to znam.
Prvi korak ka izlječenju ičega je priznavanje samom sebi.
Ja sam to i to. Koliko god grdo bilo. A grdo je.

Najveći grijeh je ići protiv sebe samog. KAKV GOD TI BIO. Jer ako nešto radiš, voliš i osjećaš to je tvoja priroda i ne možeš drugačije.
Ako nisi neki patološki psihopat, pedofil ili masovni ubojica – zašto i bi.
Dokle god ne štetiš ikome oko sebe dobro je.
Pitanje je koliko štetiš sam sebi.
Koliko štetim sama sebi?

Tako da sam inertna i lijena. Jedina šteta. Produkt moga straha.
Strah je odvratna stvar. Najodvratnija na svijetu.
Jer te zarobi u vlastitoj glavi.
To su one zamke o kojima Norman govori u Psihama.
'' Ja sam se u svojoj rodio. ''
Lakše je pobjeći iz Azkabana nego iz straha koji te drži u vlastitoj glavi.

Pokušavam.
Vraćam se na vjetrenjače.
Ići oko njih a ne preko.

I reći DA kada je vrijeme za DA i reći NE kada je vrijeme za NE.
Sve ostalo je manje važno.
Od 'možda' i sivila me boli glava i ne volim sebe kakva sam kad baratam tim terminima i bojama.

Svijet je u nijansama, tu su palete boja, ljudi također i to je divno jer tako mora biti ali odnosi i naše ponašanje mora biti čisto. ČISTO.
Za masku imam scenu.
I naravno krećem od sebe. Strah u meni u ovom trenutku šapuće: Prrrekasno.

Ne. Nije.